Ukratko o govoru prilikom hutbe
1 Zabranjuje se govor kada se imam popne na minber, a onaj koji se poigra sa kamenčićima ili nečim drugim izgubio je vrijednost džume-namaza.
2 Ko uđe u mesdžid (džamiju) dok imam drži hutbu nije mu dozvoljeno da naziva selam. Međutim, ukoliko neko i pored toga nazove selam, prepušteno je izboru da mu se uzvrati išaretom na selam, da mu se nikako ne uzvrati ili da mu se odgovori selam u sebi, a ne naglas.
3 Kada hatib spomene ime Allahova Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, dozvoljeno je slušaocu da u sebi donese salavate na njega.
4 Prilikom kihanja za vrijeme hutbe dozvoljeno je klanjaču da se u sebi zahvali Allahu, dželle sanuhu.
5 Kada hatib spomene ajete koji govore o kazni i o Džehennemu, dozvoljeno je slušaocu da zatraži zaštitu od Vatre, a isto je pravilo i sa istigfarom.
6 Ukoliko hatib bude dovio prilikom prve ili druge hutbe, dozvoljeno je slušaocu da u sebi izgovara “Amin!” Ukoliko hatib počne učiti dovu nakon druge hutbe, dozvoljeno je slušaocu da izgovara “Amin”, jer je hatib završio sa hutbom.
7 Dozvoljen je govor za vrijeme hutbe u slučaju spašavanja slijepca, opominjanja na postojanje zmije, škorpiona, vatre ili nečeg sličnog u mesdžidu kako bi se otklonila šteta.
Greške imama na minberima prije, u toku i poslije hutbe
– Duljenje hutbe i skraćivanje namaza (sunnet je upravo obrnuto);
– Dova imama neposredno nakon njegovog uspinjanja na minber rukama uperenim prema Kibli i njegovo okretanje leđa klanjačima kojima ne naziva selam, što je od sunneta. Ibn-Tejmijje, rahimehullah, kaže: “Dova imama nakon uspinjanja na minber nema nikakve osnove u sunnetu.” (“El-Ihtijaratul-ilmijje”)
– Nenazivanje selama prisutnima nakon uspinjanja na minber;
– Zapostavljanje i zanemarivanje hutbe Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, s kojom je on običavao početi hutbu a koja počinja sa: “Innel-hamde lillahi nahmeduhu we neste’inuhu we nestagfiruhu…;
– Prebrzo završavanje s drugom hutbom;
– Ograničavanje druge hutbe na prazno iščitavanje arapskog teksta, bez ikakvih savjeta i podsticanja na bogobojaznost i praktikovanje islamskih propisa;
– Stalno završavanje hutbe riječima Uzvisenog: “Innellahe je’muru bil-’adli wel-ihsani…”;
– Imamovo usporeno uspinjanje i silaženje s minbera, a neki od imama na svakoj stepenici čitaju posebne dove koje se ne prenose od Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, i imamovo okretanje prema Kibli dignutih ruku prije uspinjanja na minber;
– Imamovo dizanje ruku pri dovi. Ibn-Tejmijje, rahimehullah, kaže: “Pokuđeno je da imam digne ruke za vrijeme hutbe dok je na minberu jer je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, samo micao kažiprstom desne ruke pri dovi.”
– Podizanje ruku klanjača u toku imamove dove. Ibn-Abidin, rahimehullah, pravnik hanefijske škole, kaže: “…Ako to urade, onda su pogriješili.” (“Hasijetu Ibni-Abidin” tom 1 str.768)
– Podizanje ruku u dovi za vrijeme imamovog sjedenja između dvije hutbe. Rešid Rida, rahimehullah, kaže: “Dizanje ruku u dovi za vrijeme imamovog sjedenja između dvije hutbe nema nikakvog oslonca u sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi we sellem… Mora se šutjeti u toku cijele hutbe (pa i za vrijeme imamovog sjedenja između dvije hutbe). Prisutni trebaju doviti u sebi da ne smetaju drugima (za vrijeme imamovog sjedenja između dvije hutbe) i ne trebaju dizati svoje ruke. Ko uradi suprotno ne postupa po sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. Naprotiv, oni se svojim postupkom suprotstavljaju sunnetu jer je imam možda već ustao na drugu hutbu a oni još uvijek dove podignutih ruku. Prijeće im je da za vrijeme hutbe slušaju i razmišljaju o njenom sadržaju. Ovaj pogrešan postupak muslimana je obična prezrena novotarija.” (“Fetava” Muhammed Rešid Rida, tom 1, str. 58)
– Klanjanje podne-namaza nakon što su klanjali džumu-namaz, a ispravnije je da se podne-namaz ne treba klanjati nakon obavljenog džuma-namaza.
Iz knjige Islamske teme,
Izbor tema: Salih Kurdi
Obrada/naslov: Menhedž
