U savremenom dobu društvene mreže postale su gotovo nezaobilazan dio svakodnevice. Mnogi ljudi započinju i završavaju dan uz telefon, provjeravajući poruke, obavještenja i sadržaje koji neprekidno pritječu sa različitih strana.
Iako digitalne platforme mogu imati korisnu ulogu u komunikaciji i razmjeni informacija, istaknuti muslimanski daija i influenser Ali Hamuda upozorava na njihovu tamnu stranu: prekomjerna upotreba društvenih mreža može postepeno oslabiti pažnju, umanjiti unutrašnji mir i udaljiti čovjeka od same suštine života.
Prema njegovim riječima, društvene mreže ne utiču samo na čovjekovo ponašanje, nego i na njegov način razmišljanja. Stalni niz notifikacija, kratkih videa, slika i poruka navikava um na brze i površne podražaje. Čovjek tada više ne razvija strpljenje ni sposobnost dubokog fokusiranja, nego počinje tražiti stalnu stimulaciju. Na taj način mozak postepeno postaje nalik djetetu koje želi sve odmah i koje teško podnosi odgađanje želja. Umjesto sabranosti i ozbiljnosti, javlja se rasijanost, nestrpljivost i potreba za trenutnim zadovoljstvom.
Jedan od najvažnijih problema koje Ali Hamuda ističe jeste gubitak sposobnosti da čovjek bude sam sa sobom. U tihim trenucima, bez telefona, bez buke i bez stalnog odvlačenja pažnje, čovjek bi trebalo da pronađe prostor za razmišljanje, smiraj i duhovnu povezanost.
Međutim, mnogi savremeni ljudi više ne znaju kako da budu sami. Čim ostanu bez vanjskih podražaja, posežu za ekranom, kao da tišina sama po sebi postaje neugodna. Time se gubi ono što je za unutrašnji razvoj izuzetno važno: mogućnost da čovjek zastane, promisli i pogleda u sebe.
Ali Hamuda posebno naglašava da je upravo samoća jedan od najvećih puteva jačanja imana. Trenuci kada čovjek ostane nasamo, bez prijatelja, bez telefona i bez stalnog ometanja, mogu biti dragocjeni za duhovni život. To je vrijeme kada se srce smiruje, misli postaju jasnije, a čovjek se lakše okreće svom Gospodaru. U tom smislu, samoća nije praznina koju treba ispuniti ekranom, nego prilika za istinsko prisustvo sebi i Allahu. Savremeni čovjek, međutim, često bježi od tih trenutaka, jer je naviknut da vrijednost traži spolja, a ne iznutra.
Još jedan snažan aspekt njegovog govora odnosi se na osjećaj uspoređivanja s drugima. Društvene mreže prikazuju uglavnom najbolja izdanja tuđih života: putovanja, uspjehe, lijepe trenutke i privid savršenstva. Ono što se ne vidi jesu problemi, slabosti, usamljenost i svakodnevne borbe. Zbog toga korisnik lako počinje da poredi svoju stvarnost sa tuđim uljepšanim prikazima. Takvo poređenje gotovo uvijek vodi osjećaju manje vrijednosti, nezadovoljstva i unutrašnje praznine. Umjesto zahvalnosti za vlastiti život, javlja se tuga zbog onoga što nam navodno nedostaje.
Hamuda također govori o vezi između društvenih mreža i psihičkog stanja. Ljudi koji ih koriste pretjerano često postaju usamljeniji, anksiozniji i nezadovoljniji. To možda djeluje paradoksalno, jer bi se očekivalo da veća povezanost s drugima donosi i veći osjećaj bliskosti. Međutim, virtualna povezanost ne znači nužno i stvarnu emocionalnu ispunjenost. Čovjek može imati mnogo kontakata, a da se ipak osjeća duboko sam. Upravo zato on upozorava da broj lajkova, poruka i pratilaca ne može zamijeniti autentičnu ljudsku bliskost i unutrašnji mir.
Posebno je upečatljiva njegova tvrdnja da društvene mreže mogu infantilizirati um. Time želi reći da prekomjerna izloženost brzom sadržaju čovjeka čini psihološki sličnim djetetu koje traži trenutnu nagradu i ne poznaje strpljenje. Kao što dijete reaguje buntom kada mu želja nije ispunjena, tako i savremeni korisnik društvenih mreža često postaje nestrpljiv, nervozan i razdražljiv kada ne dobije odmah ono što želi. Takvo stanje slabi sposobnost samokontrole i otežava obavljanje ozbiljnih i smislenih zadataka.
Iz svega ovoga proizlazi važna poruka: tehnologija sama po sebi nije neprijatelj, ali način na koji je koristimo može biti štetan. Društvene mreže mogu služiti kao sredstvo komunikacije i informisanja, ali kada preuzmu kontrolu nad našim vremenom, pažnjom i emocijama, one postaju prepreka ličnom i duhovnom razvoju. Zato je potrebno razvijati disciplinu, ograničiti besciljno korištenje telefona i svjesno praviti trenutke bez ekrana.
Upravo ti trenuci tišine, čitanja, razmišljanja i dove mogu vratiti čovjeku ono što je moderni ritam života često oduzeo: sabranost, strpljenje i osjećaj unutrašnje punoće. Ali Hamuda svojim govorom podsjeća da čovjek ne smije postati rob stalne stimulacije. Prava snaga ne leži u neprekidnoj povezanosti sa svijetom, nego u sposobnosti da se ostane miran, prisutan i čvrst i onda kada oko nas vlada buka.
Na kraju, može se zaključiti da je poruka Alija Hamude duboko savremena i korisna. On nas podsjeća da prekomjerna upotreba društvenih mreža ne šteti samo pažnji, nego i karakteru, emocijama i duhovnom životu. Čovjek koji izgubi sposobnost da bude sam, da misli duboko i da pronađe mir u tišini, lako postaje zarobljenik spoljašnjeg svijeta. Zato je važno vratiti se sebi, očuvati unutrašnji prostor i ne dozvoliti da ekran zamijeni stvarni život.
Prema video obraćanju sa autorovog Youtube kanala
