Allah objavljuje Svoju Knjigu, Furkan, koja odvaja istinu od neistine, kao opomenu ljudima i objašnjenje ispravnog vjerovanja. To je Allahov dar ljudima jer im je objasnio pravi put i osnove vjere koju trebaju slijediti. Sve je to objašnjeno jasnim ajetima koji su srž Knjige i u pogledu razumijevanja tih ajeta ne postoji razilaženje među muslimanima.
Allah kaže:
“Knjiga čiji su ajeti jasno izloženi, Kur'an na arapskom jeziku za ljude koji znaju.” (Sura Et-Fussilet: ajet 3.)
Osnove se islama u Kur'anu na više mjesta ponavljaju i to sa različitim izrazima, jezičkim oblicima i načinima. Međutim, njihovo je značenje uvijek jedno. Ajeti liče jedni drugima i njihovo značenje se slaže. Pored toga što su spomenute osnove vjere, spomenuti su i ogranci koji proizilaze iz njih. Ni tu ne može doći do razilaženja kod mudžtehida koji su upućeni u znanje, jer oni vraćaju te ajete na njihove osnove i na jasne ajete.
Opći ihkam (jasnoća) i opći tešabuh (sličnost)
Muhkem u arapskom jeziku ima više značenja, a to su: spriječiti, razdvojiti između dvije stvari. Hakim – vladar sprečava nasilnika i razdvaja one koji se sukobe, pravi razliku između istine i neistine. Muhkem označava nešto jasno, precizno. Kada kažemo za neki govor da je muhkem, to znači da on pravi razliku između istine i neistine. Allah opisuje Kur'an u cjelini da je muhkem, pa kaže:
“Ellf, Lam, Ra. Ovo je Knjiga čiji se ajeti pomno nižu i od vremena do vremena objavljuju, od Mudrog i Sveznajućeg.” (Sura El-Hud: ajeti 1-2)
“Elif, Lam, Ra. Ovo su ajeti mudre Knjige.” (Sura Junus: ajeti 1-2)
Kur'an je u cjelini muhkem, tj. precizan, jasan govor koji razdvaja istinu od neistine, pravdu od nepravde. Ovo je opći ihkam – jasnoća.
Mutešabih u arapskom jeziku označava sličnost jedne stvari drugoj i nemogućnost pravljenja razlike između njih zbog toga. Primjer toga imamo u kur'anskom opisu dženetlija, kojima će se donijeti plodovi za koje će oni misliti da su ih prije jeli i Allah kaže:
“A bit će im davani samo njima slični.” (Sura El-Bekara: ajet 25)
Kada kažemo za neki govor da je mutešabih, to znači da je to sličan govor jedan drugom tako da jedan drugog potvrđuje.
Allah u cjelini opisuje Kur'an da je mutešabih i kaže:
“Allah objavljuje najljepši govor, Knjigu sličnu po smislu, čije se pouke ponavljaju.” (Sura Ez-Zumer: ajet 23)
Kur'an je u cjelini mutešabih, tj. takav da njegovi ajeti liče jedni drugima u savršenstvu, potpunosti. Ovo je opći tešabuh – sličnost.
Svi ajeti u Kur'anu, muhkem i mutešabih, u svome općem značenju ne niječu jedni druge. Kur'an je u cjelini muhkem – jasan, a on je i sličan – ajeti potvrđuju jedni druge. Njegov govor i značenje jesu jasni, iako se riječi i način prikaza razlikuje. Kada se u Kur'anu nešto naređuje, to se ne naređuje na drugom mjestu, suprotno tome, već se naređuje to ili slično tome. Tako je i sa zabranama i vijestima o kojima Kur'an govori. U njemu nema suprotnosti i razlika. Allah kaže:
“Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoga nesuglasja.” (Sura En-Nisa’: ajet 82)
Posebno značenje ihkama i tešabuha
O ovoj vrsti ihkama i tešabuha Allah kaže:
“On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su srž Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena, željni smutnji i svog tumačenja, slijede one što su manje jasni. A tumačenje njihovo zna samo Allah. A oni koji su dobro u nauku upućeni govore: ‘Mi vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našeg.’ A samo razumom obdareni shvaćaju.” (Sura Ali-Imran: ajet 7)
U značenju ovih ajeta ima više mišljenja:
- muhkem: ono čije je značenje razumljivo u potpunosti iz ajeta; mutešabih: ono čije je značenje Allah zadržao kod Sebe;
- muhkem: ono čije se značenje može protumačiti samo na jedan način; mutešabih: ono čije se značenje može protumačiti na više načina;
- muhkem: ono što je razumljivo samo po sebi, tako da nije potrebno tražiti drugi dokaz za to; mutešabih: ono što nije razumljivo samo po sebi, tako da je potrebno tražiti drugi dokaz za to.
U muhkem ajete spadaju ajeti koji su derogirali druge ajete, te ajeti o halalu, haramu, naredbama, kaznama, prijetnjama i obećanjima.
Te'vil
Te'vil (tumačenje) ima tri značenja:
- mijenjanje osnovnog značenja riječi, te na osnovu dokaza koji su povezani sa drugim značenjem odrediti novo značenje koje je manje vjerovatno;
- te'vil u značenju tefsira, a to je govor kojim se objašnjava nešto kako bi se razumjelo značenje toga;
- te'vil je stvarnost, suština govora. Na osnovu toga te'vil onoga čime nas Allah, dž.š., obavještava o Sebi i Svojim svojstvima jeste stvarnost, suština Njegova bića i onoga što On posjeduje od svojstava. Na osnovu ovoga su riječi Aiše:
“Resulullah, s.a.v.s., učio bi na ruku'u i na sedždi: ‘Neka si slavljen, Allahu moj – Gospodaru naš, Tvojom hvaljenosti, oprosti mi, Allahu moj!’ – te'vilio bi Kur'an”. A to je značenje Allahovih, dž.š., riječi: “Veličaj Gospodara svoga hvaleći Ga i traži oprosta od Njega.” (Sura En-Nasr: ajet 3, a hadis prenose Buharija i Muslim)
Oni koji prave stanku na riječima: “A tumačenje njihovo zna samo Allah”, čine riječi: “A oni koji su dobro u nauku upućeni govore” početkom nove misli, smatrajući to te'vilom u njegovom trećem značenju, tj. stvarnošću na koju nam ukazuje govor. Stvarnost Allahova bića, Njegovih svojstva i imena, suštinu našeg povratka Njemu niko ne zna do Allah. Oni koji prave stanku na riječima: “i oni koji su dobro u nauku upućeni” smatrajući harf “vav” veznikom, a ne početkom nove misli – oni to smatraju te'vilom u njegovom drugom značenju, tj. tefsirom. O Mudžahidu, poznatom mufessiru, kaže Es-Sevri: “Ako imaš tefsir od Mudžahida, on ti je dovoljan; a kada se spomene da on te'vili mutešabih ajete, želi se reći da on zna njihov tefsir.”
Na kraju ovog izlaganja postaje nam jasno da nema razlike između dva pravca, već je razilaženje u shvatanju samog značenja te'vila.
U Kur'anu postoje riječi koje su mutešabih (slične) i njihovo značenje liči značenju riječi koje mi poznajemo, ali stvarnost njihova nije onakva kakvu je mi poznajemo. Iako između Allahovih imena i svojstava postoji sličnost, tešabuh, sa imenima robova i njihovim svojstvima u izgovoru, stvarnost Stvoritelja i Njegovih svojstava razlikuje se od stvorenja i njihovih svojstava. Zbog toga su Malik, i drugi od prethodnika, kada su upitani o Allahovim riječima: “Milostivi, uzvisio se na Arš” – rekli: “Istiva”. Značenje je te riječi poznato, njegova kakvoća je nepoznata, iman u to je vadžib, a pitanje o tome je bid'at – novotarija. Kada Allah opisuje Sudnji dan, On nam to prikazuje riječima čija značenja liče onome što je nama poznato, s tim da je stvarnost toga drugačija od stvarnosti kakvu mi vidimo. Na ahiretu postoji mizan (vaga), Džennet i Džehennem:
“…u kome su rijeke od vode neustajale i rijeke od mlijeka nepromijenjena
ukusa, i rijeke od vina, prijatna onima koji piju, i rijeke od meda procijeđenog…”
(Sura Et-Muhammed: ajet 15)
“U njemu su i divani skupocjeni, i pehari postavljeni, i jastuci poredani, i ćilimi rašireni.” (Sura El-Ga{ija: ajeti 13-16)
Mi znamo šta to znači i u to vjerujemo, kao i to da je na ahiretu ljepše nego na dunjaluku, ali stvarnost odlika drugog svijeta mi ne znamo i one pripadaju te'vilu, kojeg ne zna niko do Allah Uzvišeni.
Iz knjige Islamsko znanje, od grupe autora