Ummet tevhida… kada zapostavi svoju odgovornost
Allah je izveo ovaj ummet – ummet tevhida – kako bi ostvario određene ciljeve:
Da bude najbolji ummet koji se ikada pojavio među ljudima, koji naređuje dobro, odvraća od zla i vjeruje u Allaha:
كُنْتُمْ خَيْرَ أُمَّةٍ أُخْرِجَتْ لِلنَّاسِ تَأْمُرُونَ بِالْمَعْرُوفِ وَتَنْهَوْنَ عَنِ الْمُنْكَرِ وَتُؤْمِنُونَ بِاللَّهِ
„Vi ste najbolji narod koji se ikada pojavio među ljudima: naređujete dobro, odvraćate od zla i vjerujete u Allaha.“ (Ali Imran, 110)
Da bude predvodnik, vodič i svjedok cijelom čovječanstvu:
وَكَذَلِكَ جَعَلْنَاكُمْ أُمَّةً وَسَطاً لِتَكُونُوا شُهَدَاءَ عَلَى النَّاسِ وَيَكُونَ الرَّسُولُ عَلَيْكُمْ شَهِيداً
„I tako smo vas učinili ummetom sredine da budete svjedoci ljudima, a da Poslanik bude svjedok vama.“ (El-Bekara, 143)
Da nosi poruku posljednjeg Poslanika – alejhi’s-salatu ve’s-selam – cijelom čovječanstvu, kroz sva vremena, od njegovog poslanstva pa do Sudnjeg dana. Da izvede ljude iz tmina na svjetlo, na osnovu Allahove Knjige.
Allah je ovom ummetu – kada provodi svoju misiju – garantovao vlast, namjesništvo i sigurnost:
وَعَدَ اللَّهُ الَّذِينَ آمَنُوا مِنْكُمْ وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ لَيَسْتَخْلِفَنَّهُمْ فِي الْأَرْضِ كَمَا اسْتَخْلَفَ الَّذِينَ مِنْ قَبْلِهِمْ وَلَيُمَكِّنَنَّ لَهُمْ دِينَهُمُ الَّذِي ارْتَضَى لَهُمْ وَلَيُبَدِّلَنَّهُمْ مِنْ بَعْدِ خَوْفِهِمْ أَمْناً يَعْبُدُونَنِي لا يُشْرِكُونَ بِي شَيْئاً
„Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je namjesnicima učinio one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu s kojom je zadovoljan da bude njihova, i da će im sigurno strah sigurnošću zamijeniti: Oni će samo Meni ibadet činiti, i neće mi nikakvog širka činiti. (En-Nur, 55)
Ostvarenje obećanja u historiji
Sve se ovo ostvarilo na Zemlji kroz nekoliko stoljeća. Islamski ummet bio je najbolji ummet na Zemlji u svemu: u akidi, moralu, nauci, politici, vojnoj snazi, ekonomiji i civilizaciji. U svim poljima života. U isto vrijeme, Evropa se gušila u „mračnom srednjem vijeku“.
Ummet je ostvario jedinstvo, snagu i zaštitu. Po prvi put u historiji uspostavio se pojam ummet: zajednica različitih naroda, jezika i rasa, povezanih jednom vjerom – islamom. Različite udaljenosti i nesuglasice vladara nisu mogle poništiti tu vezu. Islam je oblikovao njihovu akidu, način života, moral, ponašanje i opće usmjerenje.
Ostvarilo se i ekonomsko blagostanje, jer su muslimani putovali zemljom, širili svjetlo, otkrivali nepoznato, gradili i razvijali.
Ostvarila se i neviđena intelektualna i naučna aktivnost: u fikhu, usulima, historiji, medicini, astronomiji, matematici, geografiji, putopisima i svim oblastima života.
Također se ostvarila i široka civilizacijska prisutnost, koja nije bila samo materijalna: gradovi, građevine, putevi i uprava, nego uzdizanje čovjeka – njegove akide, morala, ponašanja i znanja. Materijalna civilizacija bila je samo rezultat tog uzdizanja, a ne cilj.
Pročelje i posebnost
Ovaj ummet je bio prva zajednica koja je uvela besplatno obrazovanje i besplatno liječenje, uz ogromne vakufe koji nisu zavisili o državi, već o dobročinstvu i darežljivosti pojedinaca.
Bio je prva zajednica koja je gradila domove za starce i mjesta za brigu o napuštenim životinjama!
Bio je prva – ili jedina – zajednica koja je dosljedno poštovala ugovore i sporazume sa drugima, ne kršeći ih čim im se ukaže prilika.
Bio je prva – ili jedina – zajednica koja nije progonila pripadnike drugih vjerovanja koji s njom žive; naprotiv, štitila ih je, omogućila im njihove vjerske obrede i ekonomske djelatnosti, sve dok nisu bili neprijateljski nastrojeni.
Ukratko: bio je to najcivilizovaniji ummet na Zemlji.
Ogroman historijski preokret
Ali, potom se desio ogroman preokret. Ne preko noći – već postepeno, kroz nekoliko stoljeća. Naravno, to se nije desilo preko noći. Ništa se ne dešava preko noći osim Allahovih izuzetnih određenja! Čak ni vojni udari, koji su se proširili u ovom „prosvijećenom vremenu“ u kojem živimo, ne dešavaju se odjednom – već zahtijevaju vrijeme za razmišljanje i pripremu, prije nego što iznenade ljude na sceni stvarnosti.
Preokret se zapravo dogodio kroz nekoliko stoljeća.
Vjera, koja je trebala obuhvatiti cijeli život – umjesto da zauzima samo jedan segment – počela je da se povlači.
Postepeno se „prostor vjere“ u srcima sve više sužavao.
Ovaj je din došao da obuhvati čitav ljudski život, u svim njegovim aspektima, a ne da zauzme samo jedan njegov segment, ma kakav on bio:
قُلْ إِنَّ صَلاتِي وَنُسُكِي وَمَحْيَايَ وَمَمَاتِي لِلَّهِ رَبِّ الْعَالَمِينَ لا شَرِيكَ لَهُ
„Reci: ‘Moj namaz i moji obredi, moj život i moja smrt – pripadaju Allahu, Gospodaru svjetova, koji nema druga…’“ (El-En'am, 162–163)
Vjerovanje u jednog istinskog Boga najvrjednija je stvar u životu čovjeka. Ali ako iman ostane zatvoren unutar srca, bez utjecaja na život i ponašanje, to više nije „din“ koji je Allah objavio, naredio nam da slijedimo i obećao nagradu za njegovo ispunjenje.
Allahov din je: „ono što se učvrsti u srcu i potvrdi djelom“.
Allah nije od ljudi tražio samo da u dubini duše priznaju da je On Jedini, Vječni, koji nije rodio i nije rođen i kojem niko ravan nije. To je temelj, ali ne i dovoljno. On želi da tevhid prožme cijeli život: izvršavanje naredbi, ostavljanje zabrana i pridržavanje Njegovog zakona.
Svako odstupanje od tog puta predstavlja manjak imana. Iman – kako kažu učenjaci – raste pokornošću, a smanjuje se griješenjem.
Stupanj tog pada i manjkavosti zavisi od vrste i veličine grijeha. Osnovu imana poništavaju djela koja su jasno navedena u Kur’anu i Sunnetu i oko kojih postoji konsenzus učenjaka – poput vrijeđanja Allaha ili Poslanika ﷺ, činjenja sedžde kipu, ponižavanja Mushafa ili zakonodavstva suprotno Allahovom zakonu.
Ovaj din donosi plodove u stvarnosti samo u mjeri u kojoj ga ljudi primjenjuju. Ako ga ne primjenjuju, njegova svjetlost slabi u srcima, a sa tim slabi i u životu ljudi.
To je istina dina kako ga je Allah objavio, kako ga je Poslanik ﷺ podučio svojim ashabima i kako su ga razumjele prve generacije muslimana.
Intelektualna odstupanja
Zbog toga je murdžijska ideja, koja se pojavila među muslimanima, bila potpuno strana islamu. Ona tvrdi da djela nisu dio imana – da je dovoljno reći „La ilahe illallah“, pa makar čovjek ne učinio nijedno djelo islama.
A u Kur’anu se stotinama puta ponavlja: „Oni koji vjeruju i dobra djela čine“
Također, iskrivljeni sufizam bio je stran islamu: svođenje vjere na duhovne osjećaje i zikr, te uzdizanje šejha do položaja posrednika između roba i Gospodara – iako islam negira svaku vrstu posredništva između čovjeka i Allaha, i smatra da ibadet obuhvata cijeli život, a džihad vrhunac islama.
Isto tako je i sužavanje islama na čisto individualnu praksu, uz zanemarivanje kolektivnih, društvenih i političkih obaveza poput naređivanja dobra i odvraćanja od zla, bilo strano islamu. Sve te obaveze islam propisuje – neke kao farz ajn, neke kao farz kifaju – ali ako ih niko ne izvršava, cijeli ummet snosi grijeh.
Isto tako, pasivnost i zanemarivanje sebeba pod izgovorom „tevekulla“ bilo je strano islamu. Allah naređuje tevekull, ali uz uvjet da se poduzmu sebebi:
فَإِذَا عَزَمْتَ فَتَوَكَّلْ عَلَى اللَّهِ
„Kad doneseš odluku – osloni se na Allaha.“ (Ali Imran, 159)
Također, razdvajanje rada za dunjaluk i rada za ahiret je strano islamu. Allah kaže:
وَابْتَغِ فِيمَا آتَاكَ اللَّهُ الدَّارَ الْآخِرَةَ وَلا تَنْسَ نَصِيبَكَ مِنَ الدُّنْيَا
„I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš dom ahiretski, ali ne zaboravi svoj udio na ovom svijetu…“ (El-Kasas, 77)
Sve ove bolesti pojavile su se postepeno, ali su s vremenom rasle, jer nisu bile liječene na vrijeme.
Pored toga ne kažemo da nikada nije bilo pokušaja reforme – to bi bilo nepravedno. Ali pokreti reforme bili su premali, dok su bolesti rasle.
Cijena povlačenja islama
Kad se islam povukao iz srca – osim kod onih kojima se Allah smilovao – povukla se i njegova svjetlost iz društva. Svjetlost stvarnosti dolazi iz svjetlosti srca – a snaga ili slabost te svjetlosti određuje da li će biti svjetla ili tame.
Prema Allahovom zakonu, koji se ne mijenja i nikome ne dodvorava:
لَيْسَ بِأَمَانِيِّكُمْ وَلا أَمَانِيِّ أَهْلِ الْكِتَابِ مَنْ يَعْمَلْ سُوءاً يُجْزَ بِهِ وَلا يَجِدْ لَهُ مِنْ دُونِ اللَّهِ وَلِيّاً وَلا نَصِيراً
„Nije po vašim željama niti po željama onih kojima je dana Knjiga: ko god učini zlo – biće kažnjen za to…“ (En-Nisa, 123)
I tako je ummet postepeno ulazio u tamu: tamu neznanja, slabosti, zaostalosti, siromaštva, ukočenosti i propadanja.
To nije bilo zbog „islama“, kako tvrde zaslijepljeni, žrtve intelektualne kolonizacije – nego zbog postepenog udaljavanja od istinskog islama.
Da se ummet liječio na vrijeme, slika svijeta danas bi bila sasvim drugačija.
Zaključak
Nestanak islamskog ummeta sa historijske pozornice bila je prava katastrofa za čovječanstvo. Time je nestao ispravan model ljudske civilizacije, a ostavljen prostor iskrivljenom modelu koji odvodi ljude od njihovog Gospodara, ahireta, vjere, morala i ljudskosti.
Allah je ovaj ummet izveo da bude putokaz – svim ljudima. Kad je ummet izvršavao svoju misiju, izvodio je ljude iz tmina na svjetlo – bilo da su prihvatili islam, bilo da su preuzeli nešto od njegove svjetlosti, kao što je učinila Evropa kada se izvukla iz mračnog srednjeg vijeka.
Ali kad je ummet zapustio svoju misiju, zbog bolesti koje su ga pogodile, otvorio je vrata tagutu da zavlada ljudima i povede ih iz svjetla u tamu.
Iz djela Muslimani i globalizacija, str. 180.