Smrt u očima ljudi – odjavna špica nakon koje više nema scene
U kinodvoranama, čim se na crnom platnu pojave odjavne špice s imenima filmske ekipe, ljudi polahko kreću prema izlazu. Priča je završena, svjetla su upaljena i više nema razloga ostajati.
Većina ljudi prema smrti se odnosi na isti način. Kao prema odjavnoj špici – nakon koje više nema nijedne scene. Posljednji kadar, posljednji trenutak romana zvanog život, a zatim se spušta teški zastor pozornice… I nakon toga: ništa. Potpuno nepostojanje, apsolutna praznina i potpuni mrak. Takvo poimanje objašnjava zašto ljudi nastoje pobjeći od smrti i potisnuti misao na nju koliko god mogu.
Dva ajeta iz sure Ez-Zumer ispravljaju pogrešno shvatanje
„Ti ćeš, doista, umrijeti, a i oni će, također, umrijeti. Zatim ćete se, na Sudnjem danu, pred svojim Gospodarom međusobno sporiti.“
(Ez-Zumer, 30–31)
Ova dva ajeta ispravljaju pogrešnu predstavu. Smrt je neizbježna stvarnost koja pogađa svako stvorenje, ali ona nije kraj. Prvi ajet objavljuje istinu od koje nema bijega – zatvara stranicu života kakvog poznajemo. Drugi otvara stranicu zbog koje je cijela priča i napisana.
Tada postaje jasno da smrt nije ni kraj ni završetak priče. Ona je tek kratki razmak između dva poglavlja: jedno završava na dunjaluku, a drugo počinje kod Gospodara svjetova.
Najveličanstveniji prizor – smrt Allahovog Poslanika, ﷺ
Najuzvišenije oličenje prvog ajeta dogodilo se onoga dana kada je Medina bila potresena smrću Allahovog Poslanika, ﷺ. Teškа tišina obavila je mesdžid, kao da je grad zaboravio kako se diše. Lica su bila nijema od šoka, a oči nisu mogle povjerovati u ono što se dogodilo.
Omer ibn el-Hattab, radijallahu anhu, ustao je odlučno, kao da je potegao sablju, zaklinjući se da Allahov Poslanik, ﷺ, nije umro. To nije bio tek svjestan pokušaj poricanja stvarnosti, već trenutna nemoć da prihvati svijet bez onoga koji je nosio Objavu.
Ebu Bekr es-Siddik u presudnom trenutku uči ajet iz sure Ez-Zumer
U tom presudnom trenutku Ebu Bekr es-Siddik, radijallahu anhu, prekinuo je tešku tišinu. Mirnim korakom otišao je do odaje majke vjernika Aiše, radijallahu anha, otkrio lice Allahovog Poslanika, ﷺ, poljubio ga između očiju i kroz suze rekao:
„Bio si lijep i za života i nakon smrti.“
Potom je izašao pred ljude. Nije ulazio u rasprave niti pokušavao ublažiti bol praznim riječima. Samo je Objava mogla dati smisao takvoj nesreći. Tada je proučio riječi Uzvišenog:
„Ti ćeš, doista, umrijeti, a i oni će, također, umrijeti.“ (Ez-Zumer, 30)
Zatim je proučio i riječi iz sure Alu Imran:
„Muhammed je samo poslanik; i prije njega su dolazili i odlazili poslanici. Zar ćete se, ako on umre ili bude ubijen, vratiti svojim stopama? A onaj ko se vrati svojim stopama, Allahu neće nimalo nauditi. Allah će zahvalne sigurno nagraditi.“ (Alu Imran, 144)
Kao da ljudi do tada nisu ni znali da su ovi ajeti objavljeni. Kada ih je Ebu Bekr proučio, svi prisutni počeli su ih ponavljati. U tom trenutku Kur'an je ponovo uspostavio ispravna mjerila.
Zakon koji ne poznaje izuzetke
Ljudi, ma koliko visok položaj imali, odlaze. Svi odlaze. Ali misija ostaje. Tijela nestaju, ali istina ne nestaje.
Ako je prvak svih ljudi, Allahov Poslanik ﷺ, prošao kroz vrata smrti, šta onda umišlja bilo ko drugi? Ako je najbolje Allahovo stvorenje bilo podvrgnuto zakonu smrti, zauvijek je srušena iluzija da iko nakon njega može biti izuzetak.
Ovaj ajet nije samo obznanio smrt Allahovog Poslanika, ﷺ, nego je objavio univerzalni zakon života – zakon koji ne poznaje izuzetke, ne pravi razliku među ljudima i nikome ne odgađa određeni čas.
„Zatim“ – veznik koji mijenja pogled na sve
Međutim, kur'anski prizor ne završava objavom smrti. Odmah zatim dolazi drugi ajet:
„Zatim ćete se, na Sudnjem danu, pred svojim Gospodarom međusobno sporiti.“ (Ez-Zumer, 31)
Zastanimo kod veznika „zatim“ (ثُمَّ) kojim počinje ovaj ajet. Naizgled je blag u svom izrazu, ali nosi ogromno značenje.
U kur'anskoj perspektivi smrt nije zatvaranje događaja, nego prijelaz u punu stvarnost na drugoj pozornici. Platno se ne gasi da bi označilo kraj, nego postaje prolaz prema poglavlju kojem je cijela priča vodila. Zastor koji se spustio na dunjaluku istog se časa podigao na Ahiretu.
Sporovi za koje su ljudi mislili da su pokopani
Tamo će biti izneseni svi sporovi za koje su ljudi mislili da su zajedno s mrtvima spušteni u kabur. Otrovne riječi izgovorene u tajnosti. Prava koja su bila oteta, a čiji vlasnici nisu našli nikoga da ih zaštiti. Tihe suze koje su ljudi gušili u tami noći. Nasilnik koji je napustio ovaj svijet ponosan na svoju prividnu pobjedu.
Sporovi koje su ljudi zaboravili zbog protoka vremena bit će tamo prisutni u svim pojedinostima, u znanju Uzvišenog Stvoritelja.
Apsolutna istina nakon pada dunjalučkih maski
Zanimljivo je da ajet ne počinje govorom o Džennetu ili Džehennemu, niti odmah spominje nagradu i kaznu, već govori o sporovima. Jer prvo što će se otkriti nakon pada svih dunjalučkih maski jeste apsolutna istina.
Istina oslobođena utjecaja, bogatstva, titula i aplauza. Na tom mjestu neće govoriti advokati, lažovi i laskavci neće moći praviti heroje od onih koji to nisu, niti će iko imati mogućnost odgoditi svoje suočavanje s istinom.
Izvor: Tekst je priređen prema objavi dr. Muhammeda Alija Jusufa na platformi Meta.
