Naš drug je, kako smo na početku spomenuli, odrastao u „normalnoj“ sredini, a u našim „normalnim“ kućama gubljenje vremena je nešto sasvim normalno. Sjedenje satima pred televizorom je „normalna“ stvar u „normalnim“ kućama.
Tako na primjer: dva sahata za gledanje utakmice, jedan sahat za seriju, prije i poslije toga jedan sahat reklame, potom film tri sahata, noćni program koji ne traje manje od dva sahata i tako dalje. Devet sahata provedenih u grijesima a gdje su tek drugi sahati koji se gube ni u čemu.
Naš drug bi satima sjedio zamišljen i odsutan. Što se tiče stajanja po pločnicima, sjedenja u kafićima, kruženja autom ulicama bez ikakvog cilja, o tome pričaj do mile volje. Sasvim prosto bi od njega čuo riječi: Ubijamo vrijeme.
Tako je odrastao i na taj način živio naš drug. Njegovo vrijeme je bilo protraćeno, ako ne u haramima onda u stvarima od kojih nema nikakve koristi. Ne zaboravimo isto tako da je znao satima šetati razgledajući izloge prodavnica kao i telefonski pozivi koji bi isto tako trajali satima.
Prihvatio se naš drug iltizama zajedno sa svim ovim bolestima u sebi. Još uvijek ne zna vrijednost vremena. Međutim nije problem samo u tome što on sam traći vrijeme, već je još veći problem to što traći vrijeme drugih… onih koji su sa njim. A ono što je još opasnije od toga jeste da traći vrijeme šejha. Sada je naš drug provodio sate stojeći ispred mesdžida nakon svakog namaza u običnim i neobičnim razgovorima. Troši isto tako satime svoje vrijeme time što istražuje brojeve šejhova pokušavajući da ih nazove ne da bi nešto pitao već da bi ih samo poselamio i da bi nakon toga izašao i rekao: Razgovarao sam sa šejhom fulanom.
Vještina u gubljenju vremena se ogleda u tome što on sada izmišlja načine za njegovo traćenje kroz neplodne rasprave, praćenjem vijesti od čijih praćenja nema nikakve koristi, ili u svoju staru bolest, teški gaflet time što sjedi dugo vremena ne razmišljajući ni o čemu, pa i ako razmišlja onda o pustim priželjkivanjima i snovima koji se mogu ostvariti samo u mašti, a ne i stvarnosti.
Kada je šejh došao do ove bolesti i pokušao da otvori ovu ranu nije bio u stanju da je otvori na samom početku te je ponovo bio prinuđen da upotrijebi skalpel kako bi iskorijenio ovu opaku bolest. Potom reče:
Još jedan simptom zaostavštine džahilijeta – gubljenje vremena bez ikakve koristi. Ovo je nažalost stanje multezima danas, unatoč tome što ga je na iltizam podstaklo upravo njegovo nastojanje da očuva svoj život islamom i sačuva se od iznenadne smrti. Vidiš kako veliki broj od nas ne mari za svoje vrijeme, traći ga lijevo i desno. Ne radi na tome kako bi svakog dana povećao svoju spoznaju i znanje. Još davno su učenjaci rekli: Kome je njegovo danas poput juče taj je gubitnik. Kome je njegovo danas gore od juče taj je propalica. A kome je njegovo danas bolje od juče to je merhum (tj. onaj kome je Allah ukazao svoju milost).
Ono što je još gore od toga a to je da se brat ne zadovoljava traćenjem svoga vremena već gubi i vrijeme svoje braće. A da situacija bude još gora gubi vrijeme daija i učenjaka, pored toga što zna da je vrijeme glavnica imetka onoga ko želi stići svome Gospodaru.
Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Dvije blagodati u pogledu kojih su mnogi ljudi obmanuti jesu zdravlje i nezauzetost (slobodno vrijeme).“1
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, navodi mukellefu (šerijatskom obvezniku) primjer trgovca koji ima glavnicu imetka i želi zaradu uz sigurnost glavnice njegova imetka. Zdravlje i vrijeme su u stvari glavnica njegova imetka.
„Vrijeme je velika blagodat i dar kojom se ne zna okoristiti u potpunosti osim pojedinci kojima je Allah podario uspjeha u tome. Na ovo ukazuje i tekst pomenutog hadisa u kojem stoji „u pogledu kojih su mnogi ljudi obmanuti…“, što ukazuje da je mali broj onih koji se okoriste ovim dvjema blagodatima a da je većina onih koji su nemarni i obmanuti.“2
Ibnul Kajjim, rahimehullahu teala kaže: „Kada Allah želi dobro svome robu pomogne ga vremenom i vrijeme učini njegovim pomoćnikom. A kada mu želi zlo učini da vrijeme radi protiv njega i da mu pričinjava poteškoće. Kad god želi da se spremi za putovanje vrijeme ga ne potpomaže za razliku od prvog kojeg, kada njegova duša tjera na stagnaciju, vrijeme podigne i pomogne.“3
Govoreći o stepenima ljubomore, te da je ljubomora za vremenom jedan od njenih stepena Ibnul Kajjim, rahimehullahu teala kaže: „Ljubomora za vremenom koje je prošlo, jer vrijeme brzo prolazi a sporo se vraća. Vrijeme kod pobožnog je vrijeme ibadeta i virdova, posvećenosti Allahu usmjeravanjem svoga srca ka Njemu. Vrijeme je za pobožnog najdragocjenija stvar, jer ako mu ono prođe ne može ga nadoknaditi. To zbog toga što drugo vrijeme ima svoj zaseban vadžib (a njega je mimoišao vadžib prvog vremena tako da ga ne može činiti u vadžibu sljedećeg vremena op.prev). Pa kada mu vrijeme prođe više ga nije u stanju nadoknaditi.“4
Autor: Muhammed Husejn Jakub
Iz djela Kissatu el iltizam, 11. poglavlje
Naslov od Menhedža
Ostale dijelove iz istog serijala čitaj ovdje.
Bilješka:
1 Hadis bilježi Buharija 6412.
2 Iz knjige „Kimetu ez-zemen indel ulema“ (Vrijednost vremena kod učenjaka) od Abdul Fettaha Ebu Gudde.
3 Medaridžu es-salikin 3/129.
4 Medaridžu es-salikin 3/49.
