Ovo vjerovjesničko i veličanstveno pravilo dolazi u formi potvrde, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ponavlja tri puta, gdje kaže:
„Vjera je nesihat (iskren odnos), vjera je nesihat, vjera je nesihat“1, i ovo je način koji slušatelju daje znak da još više obrati pažnju, iako je svaki hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, važan i bitan, osim što ovo ponavljanje donosi još više pažnje i koncentracije, i ummet treba istinski znati da je sva vjera – kako vanjština tako i unutrina – sadržana u nesihatu, a on predstavlja: potpuno izvršavanje ovih pet prava: „Prema Allahu, Njegovoj Knjizi, Njegovom Poslaniku, vođama muslimana, i običnim ljudima.“
– Pa nesihat prema Allahu znači: priznanje Njegove jednoće, i da jedino On Uzvišeni posjeduje sve osobine savršenstva, i u tome On nema saučesnika ni na koji način; i obožavanje Njega svojom nutrinom i vanjštinom, i vraćanje Njemu Uzvišenom uz ibadet i pokornost cijelo vrijeme, i traženje od Njega iz straha i želje uz neprestano kajanje i istigfar Njemu Svevišnjem.2
– Nesihat prema Allahovoj Knjizi znači: čitanje i pamćenje iste, razmišljanje o onome što ona sadrži i kazuje, izučavanje njenih izraza i značenja, te što više raditi po njoj.
– Dok se nesihat prema Poslaniku ogleda u sljedećem: da vjeruješ u njega i voliš ga, daješ mu prednost nad sobom, svojim imetkom i porodicom, slijediš ga u osnovama vjere i njenim ograncima, njegov govor stavljaš ispred govora svih ostalih, trudiš se da što više primjenjuješ njegovu uputu, i braniš njegovu vjeru.
– Što se tiče nesihata prema vođama, a oni su pretpostavljeni – počev od vladara pa preko namjesnika i kadija i tako sve do onih koji imaju vlast bilo opću ili ograničenu –, on biva: potvrđivanjem njihove vladavine, poslušnošću i pokornošću njima, bodrenjem ostalih ljudi na to, maksimalnim ulaganjem truda u upućivanju njih (tj. vladara), i ukazivanjem njima na sve ono što je korisno za njih same i ostale ljude, te izvršavanje obaveza prema istima.
– A kada je u pitanju nesihat prema običnim ljudima, on se ogleda u tome da: voliš njima ono što voliš i sebi, i prezireš za njih ono što prezireš i za sebe, te da se u ostvarivanju toga što više trudiš, jer doista onaj ko zavoli nešto, on se maksimalno trudi u ostvarivanju i upotpunjavanju toga.3
Ako su važnost nesihata, njegov stepen u vjeri i sveobuhvatnost njegovog značenja već utvrđeni, onda je od uspjeha jednog roba da u svom nesihaćenju krene najuspješnijim putem, vodeći računa u tome o hikmetu (mudrosti), bilo to o vremenu, mjestu ili stanju.
Od velike važnosti je – kako bi nesihat uticao i koristio – da onaj koji daje nesihat očisti svoj nijjet, tako što će nanijetiti da koristi onom kojeg nesihati, a nikako da ga bruka ili se raduje njegovim greškama, rekao je imam Šafija, rahimehullah: „Nikada ni sam kim nisam raspravljao osim iz nesihata prema njemu“.
Uistinu, od onoga što rastužuje jeste kada vjernik vidi kako veliki broj muslimana pravi ogromne propuste u ovom pravilu, a od toga je:
– U kupoprodaji, i općenito svim ugovorima.
– U društvenim pitanjima, posebno kada je riječ o braku. Koliko je samo, zapostavljanjem ovog veličanstvenog pravila, došlo do kobnih posljedica i teških bolova koje je osjetio jedan od supružnika, a sve zbog ulizivanja koje vodi skrivanju mahana, i ne davanju nesihata zaručniku ili zaručnici!
– Među uposlenike i kolege, bilo u državnim ili privatnim sektorima. Mnogi od njih imaju veliki propust kod ovog pravila, jer se odnose iskreno prilikom izvršavanja svojih obaveza i poslova, iako su im isti dati u emanet od strane nadležnih i upravnika.
– Vlasnici određenih TV kanala i medija koji emitiraju i šire materijal koji direktno kvari i ruši vjeru i moral kod ljudi, i koji „uvoze“ a zatim i reklamiraju muslimanima ono što je proizveo zapad!
Allahu naš, učini nas od onih koji se međusobno radi Tebe nesihate.
Napisao: Šejh i dr. Omer El-Mukbil
Izvor: Medžalisut-tezkir (30 str).
1 Muslim (55).
2 Abdul-Aziz ibn Rafi’a kaže: El-Havarijjuni su rekli Isau, alejhis-selam: “Šta je Nesihat prema Allahu?”, a on im odgovori: “Da otpočneš sa Allahovim pravom prije prava ljudi, i kada ti se predoče dvije stvari, jedna se tiče Allaha a druga dunjaluka, da otpočneš sa onom koja pripada Allahu Uzvišenom.” (Džamiul-‘ulumi vel-hikem, 79. str).
3 Behdžetu kulubil-ebrar (19. str). Imam Ibn Redžeb El-Hanbeli je kazao: „Od obaveznog nesihata je da nisi zadovoljan grijesima onoga koji griješi, i da voliš onoga koji se pokorava Allahu i Njegovom Poslaniku“, kažem (tj. šejh Omer): a ako je on sam onaj koji griješi, onda mu je obaveza da prezire svaki grijeh.
