Šejh Sulejman b. Abdullah, u pojašnjenju Kitabu tevhid, kaže: “‘Poglavlje o onome ko se pokori učenjacima i vođama u zabrani onoga što je Allah dozvolio, ili dozvoli onoga što je Allah zabranio, time su ih uzeli za svoje gospodare mimo Allaha’.
Ovdje se misli na poseban vid pokornosti u zabranjivanju dozvoljenog i dopuštanju zabranjenog. Onaj ko se u tome pokori nekom stvorenju, mimo Poslanika alejhisselam, jer on ne govori po svom hiru, on je mušrik, kao što je to Allah pojasnio u riječima:
“Oni, svećenike svoje i monahe svoje”, tj. svoje učenjake – “bogovima pored Allaha smatraju, i Mesiha, sina Merjemina. A naređeno im je da samo jednom Bogu ibadet čine – nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje Njemu ravnim smatraju.” (Et-Tewbe, 31 )
Vjerovjesnik alejhisselam je to protumačio pokoravanje njima u dozvoljavanju zabranjenog i zabranjivanju dozvoljenog, kao što će doći u hadisu od Adijja.1
Šejhovi Abdul-Aziz bin Baz, Abdur-Rezzak Afifi, Abdullah b. Gudejjan i Abdullah b. Ku'ud, Allah im se svima smilovao, su rekli: “Od vrsta velikog širka je da se pripiše Allahu ortak u zakonodavstvu, tj., da ga uzme za svog zakonodavca mimo Allaha ili kao Allahovog ortaka u davanju zakona, da se zadovolji sa njegovom presudom, te da se vlada po tome što je dopustio ili zabranio, kao u smislu ibadeta, približavanja, suđenja i presuda u parnicama, ili da to smatra dozvoljenim makar ga ne smatrao vjerom. O tome je Uzvišeni rekao:
“Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje, i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina. A naređeno im je da samo jednom Bogu ibadet čine – nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje Njemu ravnim smatraju.” (Et-Tewbe, 31)
Primjera u vezi ovoga je mnogo u ajetima i hadisima u kojima se navodi zadovoljstvo sa propisima mimo Allahovih, ili odbijanje suđenja prema Allahovim propisima te odbacivanje istih. Ovo je vrsta širka kojeg ako čovjek počini otpada od vjere ili ubjeđenja islama. Ako umre na tome neće mu se klanjati dženaza, niti će biti zakopan u groblje muslimana, njegov imetak se ne nasljeđuje nego pripada bejtul-malu muslimana. Ono što zakolje se neće jesti. Takvom će se presuditi smrtna kazna, što će na sebe preuzeti muslimanski vladar, osim što će mu se dati prilika na pokajanje prije ubistva. Ako se pokaje njegovo pokajanje će se prihvatiti i neće biti ubijen a prema njemu će se odnositi kao prema ostalim muslimanima.”2
Pred ove čestite šejhove je postavljeno sljedeće pitanje:
Pitanje: “Možda vam je poznato da je naša vlast sekularistička. Ne osvrće se na vjeru. Državom vladaju, po zakonu zajedničke prevlasti, muslimani i kršćani. Pa se postavlja pitanje, da li nam je dozvoljeno da se nazivamo islamskom vlašću ili da kažemo da je nevjernička?”
Odgovor: “Hvala pripada samo Allahu, i neka je selam i salavat na Njegovog poslanika, njegovu porodicu i ashabe, a zatim: Ako sudi po onome što nije objavljeno od Allaha, vlast nije islamska. Uspjeh je samo kod Allaha i neka je selam i salavat na Njegovog Poslanika, njegovu porodicu i ashabe.”3
Iz knjige Korisni sažetak vjerovanja imama tewhida
Autor: Ebu jusuf Midhat Alu Ferradž
Bilješke:
1. Tejsirul azizil hamid str. 369.
2. Fetva Stalnog odbora (1/516 – 517)sa blagim posredovanjem.
3. Fetva Stalnog odbora za naučno istraživanje i fetve (1/456 – 457).
