Skrušenost u namazu i njen propis

Huzejfe (neka je Allah zadovoljan njime) običavao je govoriti:
„Čuvajte se licemjerne skrušenosti.“
Neko ga upita: „Šta je to licemjerna skrušenost?“
On reče: „Kada tijelo pokazuje skrušenost, ali je nema u srcu.“

Fudajl ibn ‘Ijad je rekao:
„Nevoljno se gledalo na čovjeka koji pokazuje više skrušenosti nego što je ima u srcu.“
Jedan od učenjaka je vidio čovjeka koji pokazuje skrušenost u ramenima i tijelu, pa mu reče:
„O ti i ti, skrušenost je ovdje“ – i pokaza na svoja prsa – „a ne ovdje“ – i pokaza na ramena. (al-Medaaridž, 1/521)

Ibn Kajjim (neka mu se Allah smiluje) je rekao objašnjavajući razliku između iskrene skrušenosti i licemjerne skrušenosti:

„Skrušenost iz istinskog imana je kada srce osjeća svjesnost i poniznost pred veličinom i slavom Allaha, ispunjeno je strahopoštovanjem, stidom i ljubavlju, te se potpuno ponizi i slomi pred Allahom zbog Njegovih blagodati i zbog vlastitih grijeha. Skrušenost srca prati i skrušenost tijela. Nasuprot tome, skrušenost licemjera je samo spoljašnja gluma, bez prisutnosti u srcu.“

Jedan od ashaba je znao govoriti:
„Utječem se Allahu od licemjerne skrušenosti.“
Upitan je: „Šta je to?“
Rekao je: „Kada tijelo pokazuje skrušenost, ali nema skrušenosti u srcu.“

Što se tiče pretjerivanja i licemjerne skrušenosti, to je stav osobe koja nastoji napraviti veliki prikaz skrušenosti, ali je u dubini duše još uvijek ispunjena strastima i željama. Izvana izgleda kao da ima skrušenost, ali zmija iz doline i lav iz šume prebivaju u njemu, spremni da se bace na plijen.
(Al-Ruh, str. 314, izdanje Daar al-Fikr, Jordan)

Skrušenost u namazu je stanje kada osoba isprazni srce od drugih misli i potpuno se fokusira na namaz, birajući ga nad svime drugim. Tek tada osoba osjeća užitak i smirenost u molitvi, kao što je Poslanik, alejhi selam, rekao:
„… i radost mi je data u namazu.“
(Tefsir Ibn Kesir, 5/456; hadis u Musnedu Ahmeda, 3/128; Sahih al-Džami’, 3124)

Allah spominje skrušene muškarce i žene (el-haaši’in vel-haaši’aat) i navodi da im je pripremljen Džennet i oprost. [El-Ahzab, 33:35]

Jedna od koristi skrušenosti je ta što skrušenost olakšava namaz. Allah kaže:
„I tražite pomoć u strpljenju i namazu, i zaista je ona teška, osim za skrušene.“
[El-Bekare, 2:45]
Značenje: namaz je težak¹, osim za one koji imaju skrušenost.
(Tefsir Ibn Kesir, 1/125)

Skrušenost je rijetka u posljednjim vremenima

Poslanik, alejhi selam, je rekao:
„Prva stvar koja će nestati iz mog ummeta je skrušenost. Doći će vrijeme kada niko neće imati skrušenost.“
(al-Hejsemi, al-Medžma’, 2/136; Taberani; Sahih al-Targib, br. 543)

Propis skrušenosti

Prema najispravnijem mišljenju, skrušenost je obavezna.

Šejh el-Islam Ibn Tejmijje (neka mu se Allah smiluje) rekao je:

„Allah Uzvišeni kaže (u značenju): ‘I tražite pomoć u strpljenju i namazu. Zaista je to teško, osim onima koji su skrušeni (el-haašiu'n)…'” (El-Bekare, 2:45)

Ovo ukazuje na osudu onih koji nisu skrušeni – a osuda postoji samo ako se ne izvrši nešto obavezno ili se uradi nešto zabranjeno. Dakle, ako su oni bez skrušenosti ukoreni, to znači da je skrušenost obavezna (vadžib).

Također, obaveznost skrušenosti potvrđuju i riječi Uzvišenog (u značenju):

„Uspjeli su doista vjernici, oni koji ponizno i skrušeno obavljaju svoje namaze… Oni su istinski nasljednici, koji će naslijediti Firdevs (Džennet), i u njemu će vječno boraviti.”
(El-Mu’minun, 23:1–2, 10–11)

Allah, neka je uzvišen, jasno kaže da samo oni koji imaju skrušenost nasljeđuju Firdevs, što znači da oni koji je nemaju – neće ga naslijediti.

Skrušenost je obavezna u namazu i ovo podrazumijeva smirenost i poniznost.

Ko klanja brzo poput vrane koja kljuca, nema skrušenosti. Ko ne podiže glavu potpuno sa ruku’a i ne zastane malo prije sedžde, nema smirenosti – a smirenost znači da se radnje obavljaju polako i staloženo.
Ko to ne radi, nema ni smirenosti ni skrušenosti u ruku’u i sedždi – i time čine grijeh.

Još jedan dokaz da je skrušenost u namazu obavezna je i upozorenje Poslanika, ﷺ, onima koji tokom namaza dižu pogled prema nebu, jer takvo ponašanje narušava duh skrušenosti.

(Izvor: Medžmuu‘ el-Fetava, 22/553–558)

Što se tiče vrlina skrušenosti, Poslanik ﷺ je rekao:

„Pet namaza koje je Allah učinio obaveznim – ko za njih pravilno uzme abdest, klanja ih na vrijeme, izvrši ruku’ kako treba i klanja s potpunom skrušenošću – ima obećanje od Allaha da će mu biti oprošteno. A ko to ne uradi – nema tog obećanja: ako Allah hoće, oprostit će mu, a ako hoće, kaznit će ga.”
(Bilježi Ebu Davud, br. 425; Sahih al-Džami’, 3242)

Također:

„Ko uzme abdest i obavi ga ispravno, pa klanja dva rekata potpuno se skoncentrisavši na njih (u drugom rivajetu: ne razmišljajući ni o čemu drugom) – bit će mu oprošteni svi prethodni grijesi (u drugom rivajetu: bit će mu zagarantovan Džennet).”
(Bilježi Buhari, br. 158; Nesa’i, 1/95; Sahih al-Džami’, 6166)

Kada pogledamo stvari koje nam pomažu da postignemo skrušenost (hušu’) u namazu, vidimo da se one mogu podijeliti u dvije vrste:

1. stvari koje pomažu da se skrušenost postigne i ojača, i
2. načini da se odbace stvari koje umanjuju i slabe skrušenost.

Šejh el-Islam Ibn Tejmijje (neka mu se Allah smiluje) je objasnio šta nam konkretno pomaže da postignemo skrušenost:

Dvije stvari pomažu čovjeku da postigne skrušenost (hušu’):

1. Snažna želja da izvrši ono što je obavezno, i
2. Slabost (ili odsustvo) smetnji koje odvraćaju pažnju.

1. Snažna želja za ispunjavanjem obaveza

To znači da čovjek:

• ulaganje truda da se usredotoči na ono što govori i radi u namazu,
• razmišljanje o značenju ajeta, zikrova i dova koje izgovara,
• svijest da stoji pred Allahom, kao da Ga vidi, jer kada čovjek stoji u namazu – on govori sa svojim Gospodarom.
  Ihsan znači: „Da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš – jer iako Ga ne vidiš, znaj da On vidi tebe.“

Što više rob osjeti slast i ljepotu namaza, to će mu više srce težiti ka njemu – a to je direktno povezano sa jačinom njegovog imana.

Zbog toga je Poslanik ﷺ rekao:

„Od dunjalučkih stvari, žene i mirisi su mi učinjeni dragim, a radost mi je u namazu.“

U drugom hadisu je rekao Bilalu:

„O Bilale, odmori nas namazom!“ (nije rekao: “Hajde da to završimo i skinemo s vrata”)

Što se tiče slabosti ometanja:

Ovo znači borbu protiv misli koje odvraćaju pažnju u namazu – tjeranje svega što ti srce i um pokušava odvući od Allaha.

Ovo je različito kod svake osobe – zavisi od:

• nivoa sumnji i želja u srcu,
• fokusa srca na ono što voli,
• i truda da se udalji od onoga što mrzi.

(Medžmu’u el-Fatava, 22/606-607)

[1] U kontekstu iz Kur’ana i hadisa, ovaj izraz ne znači da je namaz loš ili stvarno težak, već da namaz može biti težak za one koji nemaju skrušenost (hušu’), tj. one čija srca nisu vezana za Allaha.

Na primjer, u ajetu:

„I tražite pomoć u strpljenju i namazu, i zaista je to teško, osim za skrušene.“
(El-Bekare, 2:45)

Ovdje “teško” (burden) znači duhovna težina — osobama koje nemaju vjeru i skrušenost, namaz postaje napor, dok je onima koji imaju skrušenost – izvor smirenosti i radosti.

Iz djela “Trideset i tri načina za sticanje skromnosti u namazu”
Izvor: IslamQ&A