Naći ćemo da pojedini roditelji pretjeruju u ovoj oblasti. Oni o svojoj djeci imaju visoko mišljenje i uopće se ne obaziru na to koliko to njihovo mišljenje ima uporišta potvrde u stvarnosti.
Možemo naći da se takvi roditelji uopće ne raspituju za svoju djecu, ne prate njihovo ponašanje, ne zanimaju se za razne faze i situacije kroz koje njihova djeca prolaze i uopće nemaju predstavu o društvu u kome se nalazi njihovo dijete.
Sve to čine iz jednog jako naivnog razloga – prevelikog povjerenja u svoju djecu. Takvi roditelji ne prihvataju bilo kakvo mišljenje ili primjedbu o svojoj djeci koje nije u potpunoj podudarnosti sa njihovim mišljenjem i očekivanjem, bez obzira koliko je to što im se prezentira o njihovoj djeci tačno, realno, objektivno dobronamjerno.1
Kada se desi da njegovo dijete ili djeca urade nešto nemoralno, zaslužno ukora i prezira, ili kada upadnu u neku nesreću i iskušenje, pa neko obavijesti roditelje o svemu tome, oni automatski počinju braniti svoje dijete iznalazeći na hiljade opravdanja i objašnjenja za te dječije postupke.
Istovremeno takvi roditelji, umjesto zahvale na dobronamjernosti, iskrenosti i brizi, okreću se osobi koja ih je obavijestila i, ne daj Bože, uz to još i nasavjetovala, počinju je obasipati pravim kanonadama optužbi i pogrda kako je brzoplet, kako je zavidnik i kako traži i interesuje se za stvari koje ga se ne tiču!?
Autor: Šejh Muhammed b. Ibrahim el-Hamd
Iz knjige Opasne greške u odgoju djece
Ostale naslove iz knjige čitaj ovdje.
Bilješke:
1. Kod nas postoji i izreka o ovome koja kaže: “Ako želiš izgubiti prijatelja samo mu kaži kako treba odgajati svoje dijete.” Op.p.
