Rekao je šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah:
“Doista, onaj ko je, od selefa, rekao: Iman je govor i djelo time je ciljao na govor srca i jezika, te djelo srca i udova. Dok, onaj ko je ciljao na ubjeđenje, takav smatra da izraz govor ne ukazuje osim na vanjštinski govor, ili se pobojao toga pa je zato i dodao i vjerovanje srcem.
Što se tiče onoga koji kaže: Iman je govor, djelo i nijjet; to je kazao zbog toga što govor obuhvata ubjeđenje i govor srca, dok djelo, moguće je da se od toga nekad ne razumije nijjet, pa ga je zato i istaknuo. A oni koji su dodali i sljeđenje sunneta, to je zbog toga što sva ta djela neće biti draga Uzvišenom Allahu osim kada su urađena po sunnetu, iako oni nisu ciljali svaku riječ i djelo, već su ciljali samo ono što je propisano od govora i djela. No, njihova namjera je bila odgovoriti murdžijama koji samtraju da je iman samo od riječi, pa su zbog toga kazali: naprotiv, iman je govor i djelo.
A što se tiče onih kod kojih se iman sastoji od četiri komponente, oni su poentu i značenje svog govora sami pojasnili, kao što je i imam Sehl b. Abdillah Et-Tusteri bio upitan o definiciji imana, pa je odgovorio: Iman je: govor, djelo, nijjet i sunnet; zato što ako iman bude samo govor bez djela, onda je to kufr, dok ako bude govor i djelo bez nijjeta, onda je to nifak, i također, ako bude govor djelo i nijjet bez sunneta, onda je to bidat.“
Autor: Ibnu Tejmijje, rahimehullah
Iz knjige: Medžmu'ul-fetava (7/171).
Prevod i priprema: menhedz.com
