Kada musliman piše kakvu knjigu o vrijednostima, principima i moralu, a većina njegovih izvora su zapadni, nemuslimanski autori, to je početak puta ka zabludi — isto kao što se desilo filozofima i književnicima u prošlosti kada su pretjerali u prenošenju „mudrosti“ Istoka i Grčke. Njihove knjige su se napunile citatima Aristotela, Platona, Sokrata, Pitagore, Galena, Buzurdžmihra, Ardešira, Bidbea i Hermesa, tako da su vrijednosti sadržane u tim djelima postepeno zamijenile čvrste vrijednosti iz Kur’ana, sunneta i predaja.
Civilizacijski paradoks: Ummet koji posjeduje božansku svjetlost, a uvozi slabe vrijednosti
Doista se čudim ummetu koji posjeduje veličanstvenu božansku svjetlost — Kur’an — i detaljan sunnet koji pokriva sve aspekte života i njegove vrijednosti, i naslijeđe ashaba, tabi’ina i njihovih sljedbenika koje predstavlja široku primjenu različitih životnih situacija, te generacije učenjaka, pisaca i savremenih mislilaca raznih pravaca i izvanrednih intelektualnih ostvarenja… pa opet vidiš kako se neki pripadnici njegovih elita nadmeću u citiranju zapadnih mudrosti koje ni izbliza ne dosežu dubinu muslimanske mudrosti, nastale pod svjetlom Objave — a neke od njih (zapadnih mudrosti, op.M) su čak i slabe — a sve to u knjigama koje navodno ciljaju na popravljanje svijeta vrijednosti, morala, razuma i mišljenja!
Intelektualna zavisnost: znakovi propadanja u diskursu daija i mislilaca
Zato sam još prije mnogo godina počeo svjesno isticati u svojim tekstovima obilje citata iz djela velikana naše islamske civilizacije, prijašnjih i potonjih, posebno onih koji se nisu “zaprljali” zabludama grčke filozofije — kako bih pokazao vrijednost njihove mudrosti i navikao arapskog čitaoca, koji na sajmovima knjiga nailazi na veliki broj prevoda ili djela koja su napisana nalik tim prevodima, a koja obuhvataju govore i misli zapadnih filozofa, da se ponosi civilizacijskim vrijednostima svoje (islamske) zajednice i na sposobnost da primjenjuje njihove izjave na životnu stvarnost, misli i osjećaje koje proživljava.
Otuđenje identiteta: Zašto stavljamo mudrost Zapada ispred mudrosti naših učenjaka?
Tačno je da je „mudrost izgubljeno blago vjernika — gdje god je nađe, on je nje najprječi“, ali to ne znači izvrnuti redoslijede tako da mudrosti drugih naroda postanu u prvom planu, dok autori i ljudi počnu zanemarivati muslimansku, arapsku mudrost koja nadmašuje mudrost mnogih naroda zahvaljujući povezanosti s Objavom, čistoći fitre i ljepoti izraza.
Zamjena izvora: kada islamska tradicija postane margina, a Zapad centar
Zapanjujuće je vidjeti neke poznate stručnjake iz oblasti religije, misli, odgoja i da’we koji se odlikuju islamskim identitetom kako svoje objave, citate i knjige počinju riječima: rekao Popper, pričao nam je Hallac, obavijestio nas Foucault, kazao Habermas, a učio nas Charles Taylor… Ovo je znak intelektualnog nazadovanja i civilizacijske zavisnosti, htjeli oni to priznati ili ne. Žalosno je da neki zapadni istraživač, koji tek „puže“ kroz islamsku tradiciju i iznosi ponekad komične zaključke dok promovira sekularizam i liberalizam, postaje autoritet i referenca za razumijevanje naše tradicije, vjere i historije. Tako se puko citiranje zapadnih autora uzima kao dokaz sam po sebi koji ne treba raspravu, a ako neko pokuša raspravljati, optuži se za fanatizam ili omalovažavanje!
Razumijem da je ugledni autor poput Alije Izetbegovića, mnogo citirao zapadne autore — on je odrastao u komunističkoj državi, u evropskom, sekularnom okruženju, školovao se po zapadnim školama i čitao mnogo na engleskom, francuskom i njemačkom, pored maternjeg jezika. Uprkos tome, dao je islamskom ummetu malo djela, ali izuzetno dubokih i kvalitetnih, uz određena zapažanja i primjedbe. Ali, da neko ko je odrastao u srcu arapsko-islamskog svijeta, učio Kur’an i sunnet u mektebima, čitao klasična djela uz šejhove, počne slijediti taj put bez originalnosti — to je nešto što ne mogu razumjeti!
Poremećaj ravnoteže: između „mudrost je izgubljeno blago vjernika“ i stavljanja tuđe mudrosti u prvi plan
Nećeš naći američkog autora koji najveći dio svoje knjige gradi citatima Izetbegovića, Sejjida Kutba, Abdulkadira Aude, Alija Tantawija, Abdurrahmana Sa’dija, Ibn Badisa, Tahira bin Ašura i sličnih… niti citatima Šafije, Evza’ija, Gazalija, Nevevija, Ibn Tejmijje, Šatibija i drugih. Naprotiv, on je dosljedan sebi, svojoj civilizaciji, okviru i okruženju: daje suštinu onoga što je usvojio iz civilizacijskih dostignuća svog naroda, citira Grke, Rimljane, mislioce srednjeg vijeka i modernog Zapada… a ako citira muslimane, to bude malo i ne ključno — osim ako su oni predmet njegovog istraživanja.
Ka obnovi identiteta: važnost isticanja islamske mudrosti u savremenom diskursu
Ponavljam, ne zabranjujem čitanje zapadnih knjiga, korištenje njihovih korisnih ideja niti citiranje njihovih autora — i sam mnogo čitam zapadnu literaturu gotovo svakodnevno. Mi živimo u ovom svijetu i moramo pratiti njegove intelektualne i moralne tokove; to nam čak pomaže da bolje razumijemo vlastitu vjeru. Ali govorim o našem vlastitom intelektualnom, odgojnom i moralnom proizvodu, kojim se obraćamo muslimanskom čitaocu: on mora biti prožet našim civilizacijskim korijenima, našim vrijednostima i izrekama velikana naše tradicije, prijašnjih i potonjih — a ne da glavni prostor pripadne velikanima zapadne civilizacije, dok naši budu samo fusnote!
Autor: Šerif Muhammed Džabir
Izvor: nasehoon.org
You must be logged in to post a comment.