Kada Allah iskuša svoga roba nečim od nedaća i iskušenja pa ga to iskušenje vrati svome Gospodaru i bude uzrokom da rob obnovi svoj iman i dovede ga ispred Allahovih vrata, to je znak njegove sreće i znak da mu Allah želi dobro.
Teškoća makar i potrajala nije stalna. Onog trenutka kada ga napusti to uskušenje, vidjeće da je dobio najbolju zamjenu za njega, a to je povratak Allahu nakon što se bio udaljio od Allaha i pribjegavanje ka Allahu, nakon što je bio od Allaha udaljen, i traženje od Allaha ispred Njegovih vrata nakon što je bio okrenut od njih zbog njegovog stajanja ispred vrata drugih.
Iskušenje za ovakvog roba je, u stvari, blagodat pa makar to iskušenje bilo loše za njega, pa makar ga njegova priroda mrzila a njegova duša bježala od njega. Omražene stvari dušama nekada budu uzrokom za stvari koje te duše vole. Allahov govor je pravi lijek za ovo što govorimo u kome je rekao: “Možda nešto ne volite, a to je dobro po vas; možda nešto volite, a to je zlo po vas! Allah zna, a vi ne znate.” (sura El Bekara, 216)
A ako iskušenje ne vrati roba Allahu, već njegovo srce pobjegne od Allaha i vrati ga stvorenjima i učini da zaboravi na svog Gospodara, (da zaboravi na) ponizno dozivanje Allaha, pokajanje i osjećanje slasti u trenutku dozivanja Allaha, onda je to iskušenje znak njegove nesreće i znak da mu Allah želi zlo.
Kada nestane iskušenja od ovakvog roba, on se vrati svojoj prirodi, strasti, oholosti i neosnovanoj radosti. Zatim, priroda ovakvog roba u trenutku osjećanja moći vrati se sa svim vrstama oholosti, sa omalovažavanjem ljudi i okretanjem od zahvalanosti Allahu u blagostanju, isto kao što se okrenuo od spominjanja Allaha, kao i njegovo okretanje od poniznog dozivanja Allaha u stanju teškoće.
Iskšenje za ovakvog roba bude kobno po njega, kaznom za njega, a iskušenje za prvog je čišćenje, milost i izgrađivanje njega samog. Uspjeh je od Allaha.
Iz knjge: Tarikul Hidžretejni od Ibnul-Kajjima
Priprema i prevod: Menhedž
