Ko pomisli da učini dobro ili loše djelo

Od lbn Abbasa, radijallahu anhu, bilježi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, u onom što prenosi od svog Gospodara, rekao:

“Uzvišeni Allah zapisao je dobra i loša djela, a potom je to objasnio: ‘Ko naumi dobro a ne učini ga, Allah mu upiše sevap jednog djela u potpunosti, a ako ga naumi i ostvari, Allah mu zapiše deset do sedam stotina sevapa, pa i mnogo više. Ko naumi učiniti loše djelo, pa ga ne učini, Allah mu zapiše dobro djelo, a ako ga naumi i ostvari, Allah mu zapiše kao jedno loše djelo’.”¹

Allah je zapisao dobra i loša djela, a potom je to objasnio, tj. odredio je u svom skrivenom znanju (gajbu) šta će se desiti, a potom to izložio ljudima. Želi se reći da je Allah, dž.š., ukazao ljudima na dobra djela, na njihove stepene i nagradu za svako dobro djelo. Objasnio je mala i velika loša djela, i kaznu za svako od njih, kako bi vjerniku bila jasna njegova pozicija i kako bi sam mjerio svoja djela. Primjer toga je primjer učenika kome učitelj kaže pojedinačne ocjene za svako pitanje iz ispita. Učenik može u toku ili poslije ispita odredili ocjenu koju može dobiti na osnovu poena koje mu je učitelj kazao. Od onoga što je Uzvišeni Allah odredio i pojasnio ljudima je namjera bez djela i njena cijena sa urađenim dobrim ili lošim djelom. Namjera se dijeli na sljedećih četvero.

Razmišljanje (razgovor sa samim sobom)

To je da prevagne nečinjenje nečega. To može biti od u procentima izraženo od jednog do četrdeset devet, tj. da mu dođe u misao nešto, bilo dobro ili loše, te ga ne odbaci odmah nego razmišlja o tome – da li da uradi ili ne, ali namjera da se uradi nije prevagnula.

Oklijevanje; neodlučnost koja iznosi pedeset procenata

Čovjek je ovdje neodlučan, ne naginje izvršenju, niti neizvršenju. Namjera da se djelo uradi ili ne ravnomjerna je u srcu.

Namjera; činjenje djela je prevagnulo

Ona u procentima iznosi od pedeset jedan do devedeset devet procenata.

Odluka; odlučnost da se izvrši, i ona iznosi sto procenata

Kao što se vidi, (sãmũ) pomisao nismo učinili stepenom, kao što je neki smatraju stepenom, jer pomisao uopće nije nakana. Sãmã pomisao kod čovjeka o nečemu i momentalno odbacivanje te pomisli ne smatra se namjerom. Namjera počinje sa uvjeravanjem samoga sebe.

Pravilo za ove stepene, ako nisu popraćeni djelima, jeste sljedeće:

Prva i druga faza (razmišljanje i oklijevanje, op.M) se ne zapisuju ni u dobro ni u loše, jer čovjek nije u stanju od sebe odagnati šejtanske spletke i razmišljanje. Zbog toga su objavljene Allahove, dž.š., riječi: “Allahovo je sve što je na nebesima i što je na Zemlji! Pokazivali vi ono sto je u dušama vašim ili to krili, Allah će vas za to pitati.”²

To je teško palo ashabima, jer je to van ljudske moći, pa je Allah poslije toga objavio: “Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih; u njegovu je korist dobro koje učini, a na njegovu je štetu zlo koje uradi.”³

Ashabi su spoznali da sama pomisao (razmišljanje) neće biti uračunata kod Allaha. Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Resulullah, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Allah je oprostio mome ummetu pomisli, osim ako ih izgovore ili urade po njima.”⁴

Namjera, Allahovom milošću piše se u dobro kao jedan sevab, ali se ne uvećava, ako je razlog neizvršavanja van čovjekove moći. To je isto kao kad neko odluči klanjali noćni namaz pa se ne probudi. Ali, ako se probudi, pa vidi da je umoran i ostane u toploj postelji, nema uopće nagrade, jer je odustao od namjere svojom voljom. Ko naumi zlo, pa ga ne uradi iz straha od Allaha, ne piše mu se kao loše, nego kao dobro djelo jer ga nije počinio iz straha od Allaha. Međutim, ako naumi loše, pa ga ne uradi zbog nečeg drugog, npr, iz straha od ljudi, ne piše mu se ni dobro ni loše. Ovo Alahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, prenosi od Svoga Gospodara, riječima: “…pa ako ga ostavi radi Mene, pišite mu za to dobro djelo.”⁵

Da bi se namjera upisala kao dobro djelo, uslov je da nevršenje bude u ime Allaha, a ako je radi nekog drugog, onda nema nagrade. Sve je ovo iz milosti Uzvišenog Allaha. Da je htio da nam prema pravdi udijeli, namjera bi se pisala kao dobro ili zlo ili se ne bi pisala ni u dobro djelo ni u grijeh. Međutim, to što se samo piše u dobro djelo, a ne piše se u grijeh, to je Allahova, dž.š., milost.

Odlučnost dolazi samo uz realizaciju, osim ako je čovjek spriječen nečim što je van njegove volje. Kada ne bi bio spriječen, sigurno bi uradio dobro djelo. Zbog toga se ona vrjednuje kao i samo djelo. Piše se kao dobro ili zlo, kao što se piše urađeno djelo, dobro se djelo umnogostručuje, a loše se ne umnožava. Ovo se tiče sevaba i grijeha, ali se ne odnosi na dunjalučke kazne.

Naime, ko odluči ukrasti, pa ne ukrade, piše mu se u potpunosti kao da je krađu izvršio, ali se nad njim ne provodi dunjalučka kazna, čak i kad bi priznao svoju odluku. Neko će se začuditi da se odluka računa kao i sama realizacija. Zbog toga ćemo navesti neke dokaze.

Hadis Ebu Hurejre, r.a., da je Alahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Kada se dva muslimana sukobe sabljama, i ubijeni i ubica će u Džehennem.” Upitao sam: “Alahov Poslaniče, dobro ubica, ali zašto ubijeni?” “Zato što je želio da ubije drugog. – odgovorio je (Allahov Poslanik).”⁶

Hadis od Ebu Kebše el-Enmarija koji je čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako kaže:

“Dunjaluk je dat četvorici:

• čovjeku kome je Allah dao imetak i znanje pa se on boji u pogledu njih svoga Gospodara, njima održava rodbinske veze, i zna Allahovo pravo u njima, on zaslužuje najviši stepen;
• čovjeku koga je Allah, obdario znanjem a nije imetkom i on iskreno naumi pa kaže: ‘Kad bih imao imetak, radio bih kao taj i taj.’ On svojom namjerom ima nagradu kao i onaj prvi.
• čovjeku kome je Allah dao imetak a nije znanje, te on bezobzirno utaže novac bez znanja, ne boji se Gospodara pri tome, njime ne održava rodbinske veze, niti zna Alahovo pravo u njima, taj je najgoreg stepena;
• čovjeku kome Allah nije dao ni imetak ni znanje, pa kaže: ‘Kad bih imao imetka kao taj i taj, radio bih isto.’ On je sa svojom namjerom isti u grijehu kao i ovaj prethodni.”⁷

Iz ova je dva hadisa jasno da se odluka za činjenjem nekog djela (kao što je rečeno u prvom hadisu) piše kao što se piše djelo (kao u drugom hadisu).

Neki učenjaci izveli su iz toga neke praktične primjere: ko odluči da ne posti uz ramazan, ali ne nađe pogodno mjesto gdje bi se mogao sakriti da ga ljudi ne vide, pokvaren mu je post. Isto tako i onaj ko odluči da prekine namaz, pokvaren mu je namaz.

Umnogostručivanje nagrade za dobra djela nema granica, najmanje je deseterostruko, a nema limita za najviše, shodno riječima Poslanika, s.a.v.s.: “…do mnogo puta uvećanog.”

Nagrada nije samo za dijeljenje imetka na Allahovom putu, ili za ispravan post, već za sva dobra djela. Kao što grijesi mogu biti mali i veliki, tako i sva dobra djela nisu iste vrijednosti. Na ovo upućuje namjera bez realizacije koju je spriječilo nešto izvan čovjekove volje, koja se piše kao dobro djelo i ne umnožava se. Ko namjerava npr. skloniti s puta ono što smeta ima dobro djelo, a ako naumi džihad na Allahovom putu, pa se nešto ispriječi u tome, ima, također, dobro djelo, ali je dobro djelo za namjeru džihada vrjednije hiljadama puta od namjere sklanjanja s puta nečega što smeta. Zbog toga, veličina sevapa koji se piše za dobro djelo, odgovarajuća je veličini djela. Sevapi se međusobno nadmašuju brojnosti i vrstom.

Umnogostručivanje dobrih djela; musliman može umnogostručiti svoja djela ako zna način. Čudno je, ali to mnogi muslimani ne znaju. Međutim, ako se radi o načinima uvećavanja prihoda i imetka, može se ustvrditi da to ljudi dobro poznaju i brižno primjenjuju, poučavajući i svoju djecu tome. To je jedan od dokaza ljubavi prema dunjaluku, a nemarnosti prema ahiretu.

Iz knjige: Vjerovjesnikova uputa u plemenite i pobožne radnje
Autor: Dr. Šeref el-Kudah

Bilješke: