Naslovna Akida Koji su uvjeti da bi dova bila primljena kod Allaha

Koji su uvjeti da bi dova bila primljena kod Allaha

1000
SHARE
dova

Uzvišeni je Allah Svojim robovima naredio da Mu upućuju dovu i obećavši im da će je primiti iz Svoje milosti i plemenitosti. Uzvišeni Allah kaže: A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli…” (El-Bekara, 186); “Gospodar vaš je rekao: ‘Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!’” (El-Mu’min, 60) Ovo je obećanje koje je dao Uzvišeni Allah, a On ne krši Svoja obećanja. Uzvišeni kaže: “Allah će, zaista, održati obećanje.” (Alu Imran, 9)

Vjerovanje da Allah ne krši Svoje obećanje i da će ispuniti ono što obeća, predstavlja vjerovanje koje vjernik ima u pogledu svoga Gospodara. To vjerovanje proizlazi iz kur’anskih i hadiskih tekstova, kao što može potvrditi čista i prirodna vjera kod čovjeka, čisti razum, kao i običaji koji postoje među plemenitim ljudima, a Allahu pripada najljepši primjer. Kada plemenita osoba obeća, ona mora održati obećanje, pa šta tek onda reći za Onoga koji je najplemenitiji, čija milost obuhvata sve?

Neki postavljaju pitanje: Može se vidjeti da neki ljudi upućuju dovu, ali im ona ne biva (uvijek) uslišana, mada Allah ispunjava Svoje obećanje, pa kako onda usaglasiti te dvije stvari, tj. da Allah ispunjava obećanje i da nekome nekad ne prima dovu? Kao primjer za spomenuto pitanje, može se navesti sljedeće:

● Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uputio je dovu protiv Safvana b. Umejja, Suhejla b. Amra i Harisa b. Hišama, pa je objavljen sljedeći ajet: “Od tebe ne zavisi da li će On pokajanje njihovo primiti ili će ih na muke staviti, jer oni su zaista nasilnici.” (Alu Imran, 128) (Buhari, br. 4070 i 837)

● Uzvišeni Allah, u odgovoru na Musaovo traženje da vidi svoga Gospodara, kaže: “I kad Nam Musa dođe u određeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori, on reče: ‘Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!’ ‘Ne možeš Me vidjeti’, reče, ‘ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svom mjestu, vidjet ćeš Me!’” (El-A‘raf, 143)

Valja imati na umu da Allah iz Svoje mudrosti ne prima svaku dovu koju čovjek upućuje i ne ispunjava mu svaku želju. (Ed-Duau ve menziletuhu minel-akidetil-islamijja)

Čovjek ne treba da se protivi i uznemirava ako mu dova ne bude odmah uslišana, jer Uzvišeni Allah ne prima dovu zbog kerameta, plemenitosti, koji neka osoba ima kod Njega, nego On uslišava dovu shodno Svojoj mudrosti i poznavanju stanja i kojem se nalazi molitelj. Naime, ponekad čovjek moli za ispunjenje neke svoje potrebe, ali njeno uslišanje u tom bi trenutku za čovjeka predstavljalo propast, patnju i nesreću, tako da mu Uzvišeni zbog toga ne primi dovu. Isto tako, nekad Uzvišeni Allah ne prima dovu iz Svoje plemenitosti prema onome koji upućuje dovu i iz Svoje ljubavi prema njemu, pa mu to uskrati kako bi ga zaštitio i čuvao, a ne iz škrtosti. (Vidjeti: Medaridžus-salikin)

U odgovoru na ranije postavljeno pitanje, moglo bi se reći i sljedeće: Primanje dove koja se spominje u ajetu:“A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli” (El-Bekara, 186), “Gospodar vaš je rekao: ‘Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!’” (El-Mu’min, 60), uvjetovano je Allahovom voljom u riječima Uzvišenog: “Reci: ‘Kažite vi meni, ako istinu govorite, kad bi vam došla Allahova kazna ili vas iznenadio Smak svijeta, da li biste ikoga drugog osim Allah priznavali? Njega biste samo molili da, ako hoće, otkloni od vas ono za što ste Ga molili, a ne bi vam ni naumpali oni koje ste Mu ravnim smatrali.’” (El-En‘am, 40–41)

Međutim, ovaj odgovor nije baš najadekvatniji, jer Allahova volja, htijenje, ovdje se odnosi na primanje dove nevjernika zato što ajet govori o nevjernicima, a ne o vjernicima.

Ispravan odgovor bio bi sljedeći: Obećanje da će dova biti primljena generalno je važeće, tako da nema čovjeka koji uputi dovu a da mu Allah dovu neće primiti; međutim, način primanja dove je različit. (Ed-Duau ve menziletuhu minel-akidetil-islamijja) Naravno, nakon što se ispune svi uvjeti za primanje dove i ne bude stvari koji utječu da dova ne bude primljena.

Prenosi se od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema muslimana koji uputi dovu, kojom se ne traži grijeh niti prekidanje rodbinskih veza, a da mu Allah neće dati jedno od troje: ili će mu uslišati njegovu dovu, ili će mu nagradu za nju ostaviti na ahiretu, ili će od njega otkloniti neko zlo, veliko poput onoga za što moli.” Tada neko reče: “Onda ćemo mi puno učiti dovu.” Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “A Allah će (davati) najviše.” (Ahmed, 3/18; Tirmizi, 5/566, br. 3573. Albani ga je ocijenio kao hasen u djelu Sahihut-Tirmizi)

Ovaj hadis se navodi kao pojašnjenje riječi Uzvišenog Allaha, azze ve dželle: Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!” (El-Mu’min, 60)

Ovo sve spada u primanje dove. Neki kažu: “Allahova plemenitost ne opovrgava Njegovu mudrost, te se zbog toga ne prima svaka dova. Uzvišeni Allah kaže: “Da se Allah za prohtjevima njihovim povodi, sigurno bi nestalo poretka na nebesima i na Zemlji, i u onom što je na njima…” (El-Mu’minun, 71). (Ibn Abdulberr,Et-Temhid)

Uvjeti za primanje dove

Što se tiče stvari koje utječu na to da dova bude primljena, potvrdu za njih možemo naći u Kur’anu i sunnetu. Neke od njih ćemo navesti i pojasniti:

1 Iskrenost

Uzvišeni Allah naređuje iskrenost u Svojoj časnoj Knjizi: “Reci: ‘Gospodar moj naređuje – pravednost. I obraćajte se samo Njemu kad god obavljate namaz, i molite Mu se, iskreno Mu ispovijedajući vjeru! Kao što vas je iz ničega stvorio, tako će vas ponovo oživjeti’” (El-A‘raf, 29); “Obožavajte zato Allaha, iskreno Mu ispovijedajući vjeru – pa makar to nevjernicima bilo mrsko…” (El-Mu’min, 14); “…a naređeno im je da samo Allaha obožavaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju…” (El-Bejjina, 5)

2 Slijeđenje Kur’ana i sunneta

Ovo je uvjet u svim ibadetima, zbog riječi Uzvišenog: “Reci: ‘Ja sam čovjek kao i vi, meni se objavljuje da je vaš Bog – jedan Bog. Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, nikoga ne smatra Njemu ravnim!’” (El-Kehf, 110)

Pod dobrim djelom se podrazumijeva ono što je u skladu sa Allahovom vjerom, sa onim čime se želi Allahovo zadovoljstvo. Tako dova i dobro djelo treba da budu iskreno učinjeni radi Allaha i ispravni, odnosno u skladu sa Kur’anom i sunnetom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. (Tefsirul-Kur’anil-azim)

Uzvišeni Allah kaže: “Ko je bolje vjere od onoga koji se iskreno preda Allahu, čineći još i dobra djela, i koji slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu? A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja” (En-Nisa, 125); “Onaj ko se sasvim preda Allahu, a uz to čini dobra djela, uhvatio se za najčvršću vezu. Allahu se na koncu sve vraća.” (Lukman, 22)

Izraz: “onaj ko se sasvim preda Allahu…”, odnosi se na onoga ko iskreno čini djela radi Njega, onoga ko se pokorava Njegovoj naredbi i slijedi ono što je On propisao. (Tefsirul-Kur’anil-azim)

Musliman mora slijediti Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u svim djelima, jer svako djelo koje nije u skladu sa Vjerovjesnikovim, sallallahu alejhi ve sellem, šerijatom, neispravno je zbog Vjerovjesnikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Ko u našu vjeru uvede nešto novo, što nije od nje, to se odbacuje (ne prima).” (Muttefekun alejhi. Buhari, br. 2697 i 540; Muslim, br. 1718 i 762) U drugoj verziji navodi se: “Ko učini neko djelo koje nije u skladu sa našom vjerom, to se odbacuje (ne prima).” (Muslim, br. 1718 i 762)

U slijeđenju Kur’ana i sunneta prilikom učenja dove misli se na to da se općenite dove ne vezuju za vrijeme ili mjesto, niti da se upućuju na poseban način koji se ne prenosi od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, zatim da se ne izmišljaju dove koje sadrže novotarije ili širk, pa da se Allaha, azze ve dželle, moli tim dovama. Muslimanu je dovoljno da upućuje dove koje su propisane, ali isto tako nema smetnje da se upućuju dove koje se ne prenose od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ali pod uvjetom da ne izlaze iz okvira onoga što je propisano i da ne pređu u dove koje sadrže novotarije ili širk.

3 Dugo putovanje i izbjegavanje harama

Putovanje samo po sebi utječe na primanje dove, kao što se navodi u jednom hadisu: “Tri vrste dove primaju se bez ikakve sumnje: dova onoga kome je učinjena nepravda, dova musafira (putnika) i dova roditelja za svoje dijete.” U verziji koju bilježi Tirmizi navodi se: “…dova roditelja protiv svoga djeteta.” (Tirmizi i Ibn Madža. Albani ga je ocijenio kao hasen u djelu Sahihut-Tirmizi)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Allah je dobar i prima samo ono što je dobro. Allah je naredio vjernicima ono što je naredio poslanicima”, pa je rekao: ‘O poslanici, dozvoljenim i lijepim jelima se hranite i dobra djela činite…’, (El-Mu’minun, 51), i: ‘O vjernici, jedite ukusna jela koja smo vam podarili i budite Allahu zahvalni, ta vi samo Njega obožavate!’ (El-Bekara, 172) Zatim je spomenuo čovjeka koji je dugo putovao čupave i prašnjave kose kako podiže ruke prema Njemu govoreći: ‘O Gospodaru! O Gospodaru!’, a njegova je hrana haram, njegovo je piće haram, njegova je odjeća haram, othranjen je haramom, pa kako da mu se odazove?!” (Muslim)

Dova putnika se prima, mada ponekad mogu postojati neke stvari koje to sprečavaju, kao što je ogrezlost u haramu, tako da čovjekovo jelo bude haram, njegovo piće haram i njegova odjeća haram, kao što se spominje u navedenom hadisu. (Fikhud-duai)

4 Dizanje ruku prema nebu

To predstavlja jedan od lijepih postupaka zbog kojeg se treba nadati da će dova biti primljena. (Džamiul-ulumi vel-hikemi) U prilog tome govori prethodno citirani hadis.

Međutim, ovdje ćemo navesti Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Uistinu je vaš Gospodar stidljiv i plemenit. Stidi se da vrati prazne ruke Svome robu koji ih podigne i zamoli Ga za nešto, a u verziji koju bilježi Tirmizi kaže se: “bez ičega.” (Ebu Davud i Tirmizi. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u djelu Sahihut-Tirmizi)

5

Upornost u dovi prilikom traženja od Allaha

Upornost u dovi prilikom traženja od Allaha, azze ve dželle, ponavljajući riječi koje Njega veličaju kao Gospodara (Džamiul-ulumi vel-hikem), kao što je spomenuto u jednom od ranijih hadisa: “…podigao svoje ruke prema Njemu gooreći: ‘O Gospodaru! O Gospodaru!’”

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Uporno molite riječima: ‘Ja Zel-dželali vel-ikram – O Vlasniče veličanstvenosti i plemenitosti!’” (Tirmizi. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u djelu Sahihut-Tirmizi)

Ako čovjek često upućuje dovu i ponavlja je, uporno tražeći od Allaha i ponavljajući riječi koje Njega veličaju i ističu da je Gospodar svega, Bog svega, koje ističu Njegova lijepa imena i savršena svojstva, to spada u jednu od najboljih stvari koje utječu na primanje dove. (Džamiul-ulumi vel-hikem)

6 Obraćanje Allahu u nevolji

Uzvišeni kaže: “Onaj koji se nevoljniku, kad Mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja…” (En-Neml, 62)

Tako nevoljnik u trenucima nevolje i teškoće ne vidi izlaza i spasa osim kod Allaha, pa Ga moli da od njega otkloni ono što ga je zadesilo. Kada se grlo stegne i čovjek ostane bez daha, kada izgubi snagu i nema na što da se osloni, tada pogleda oko sebe, pa vidi da je sam i da nema niodakle nikakve pomoći i načina da se spasi, i u tim trenucima on traži utočište kod Allaha, azze ve dželle, a On je Onaj koji se nevoljniku, kada ga nevolja zadesi, odaziva. (Vidjeti: Fikhud-duai)

7 Dova u odsustvu

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Uslišana je dova koju musliman uputi za svog odsutnog brata (po vjeri).” (Muslim)

(Iz magazina El-Asr, br. 67, naslov i obrada: Menhedž)