Kaže Uzvišeni Gospodar u prevodu značenja:
„Oni sljedbenici Knjige koji ne vjeruju i višebošci, bit će, sigurno, u vatri džehennemskoj, u njoj će vječno ostati: oni su najgora stvorenja. A oni koji vjeruju i čine dobra djela – oni su, zbilja, najbolja stvorenja.“ (El-Bejjineh, 6-8)
Komentirajući ovaj ajet imam Ibn Kesir, rahimehullah, je kazao:
„Uzvišeni obavještava da će nevjernici iz reda onih kojima je data Knjiga i idolopoklonici u Vatri vječno ostati i kaže da su “…oni najgora stvorenja.” El-berijje znači – stvorenja. Uzvišeni, zatim, za one koji svojim srcem duboko vjeruju i svojim rukama rade dobra djela, kaže da su najbolja stvorenja.“1
Dok šejh Abdur-Rahman es-S'adi, rahimehullah, kaže sljedeće:
„Zatim je Uzvišeni spomenuo nagradu za nevjernike nakon što im je došao dokaz jasni, pa kaže: Oni sljedbenici Knjige koji ne vjeruju i višebošci, bit će, sigurno, u vatri džehennemskoj“ njena kazna će sve njih obuhvatiti, i njom će biti žestoko kažnjavani: u njoj će vječno ostati njihovo kažnjavanje neće prestati, i u njoj će vječno boraviti: oni su najgora stvorenja zato što su spoznali istinu a zatim je ostavili, i time izgubili oba svijeta.
A oni koji vjeruju i čine dobra djela – oni su, zbilja, najbolja stvorenja – zato što su Allaha Uzvišenog spoznali i samo Njemu ibadet činili, i time postigli blagodati i uživanja oba svijeta.“2
Ovo je dokaz za jedno od vjerovanja ehlis-sunneta, a to da onaj ko ne vjeruje u Allaha i Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je najgore stvorenje, ma šta god činio od dobrih djela i bio okićen lijepim osobinama, dokle god nije na tevhidu nema mu spasa na ahiretu. Sa druge strane svako ko vjeruje u Allaha i Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, makar nemao neka dobra djela i činio grijehe, je bolji od svih nevjernika, jer kod sebe ima temelj i osnovu, a to je tevhid, i time će biti spašen na ahiretu.
Imam Muslim u svom Sahihu prenosi od Aiše, radijellahu anhu, da je jedne prilike upitala Poslanika:
Allahov Poslaniče, Ibn Džud'an je u džahilijetu (predislamsko doba) održavao rodbinske veze i hranio je siromašne: hoće li mu to koristiti?!
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je odgovorio:
„Neće mu koristiti, jer on nije niti jednom zamolio: ‘Gospodaru, oprosti mi moje grijehe na Danu sudnjem!'“3
Također, prenosi se da je (jedne prilike) pored Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prošla dženaza pa je on rekao:
„Urahatio se, ili su se urahatili od njega.“
‘Šta znači to: ‘Urahatio se’, a šta znači: ‘Urahatili su se od njega’?’, upitali su.
„Rob (Allahov) vjernik postane rahat od dunjalučkih teškoća i uznemiravanja (sklanjajući se) u okrilje Allahove milosti. A rob prijestupnik – od njega postanu rahat i ljudi i zemlje i drveće i životinje.“4
Postoji još mnogo drugih šerijatskih tekstova koji potvrđuju ovo što smo spomenuli.
Razlog zbog kojeg govorimo o ovoj opće poznatoj temu jeste što je u zadnje vrijeme primjetno kod dosta muslimana, a pogotovo onih koji su na zapadu, kako zbog određenih grešaka ili grijeha kod pojedinaca oni kude sve muslimane i njihovo ponašanje! Dok na drugu stranu vidimo kako zbog nekih dobrih djela ili osobina hvale nevjernike i pozivaju ostale muslimane da se ugledaju na njih!
Koliko god se kod muslimana nalazilo od grijeha i nepravilnosti, oni su na kraju opet, zbog svog islama i tevhida, bolji od svih nevjernika, ma kakva god dobra djela oni činili i lijepim osobinama se kitili.
Nema sumnje da je musliman najpreči da se okiti lijepim osobinama i dobrim djelima na koje ga sam islam podstiče, ali iako se kog njega nalaze određeni grijesi i pogreške to nam nikako ne daje za pravo da hvalimo nevjernike, a pogotovo ne da govorimo kako su nevjernici bolji od musliman, ma šta god bilo u pitanju.
Hajmo da vidimo šta kažu učenjaci za onoga ko hvali nevjernike a kudi muslimane.
Rekao je imam En-Nevevi, rahimehullah:
„Ako bi vjeroučitelj djece rekao: ‘Židovi su mnogo bolji od muslimana, zato što ispunjavaju prava svojim vjeroučiteljima!’, time je počinio kufr.“5
Rekao je imam Ebu Tajjib Sadik b. Hasen El-Buhari, rahimehullah:
„Dok onaj ko hvali kršćane, i kaže da su oni pravedni, ili da vole pravdu, i često ih hvali na sijelima; a sa druge strane obezvrijednjuje vladara muslimana, i nevjernicima pripisuje pravednost i nečinjenje zuluma; propis ovakvog jeste da je očiti fasik koji čini veliki grijeh, i obaveza mu je da se zbog toga pokaje. Ovo se tiče samo ako se njegovo hvaljenje veže za samu ličnost nevjernika, bez da cilja hvaljenje kufra u kojem se nalaze. Dočim, ako bi tom pohvalom ciljao na njihov kufr, onda nema sumnje da je time postao nevjernik, zbog toga što je hvalio nevjerstvo koje je pokuđeno i odvratno po mjerilima svih vjera.“6
Nezalazeći u ispravnost tekfirenja muslimana zbog ovakvih riječi, ali nam je dovoljno to što se učenjaci razilaze oko toga da li ovakav postupak za muslimana predstavlja izlazak iz islama ili ne!
Prema tome, povedimo dobro računa kada se tiče ovog pitanja, i nemojmo sebi dozvoliti da zbog određene greške i nesuglasice sa nekim od muslimana upotrebljavamo ovakve krupne riječi, jer mogu biti i te kako pogubne za nas i našu vjeru a da mi toga nismo ni svjesni.
Molim Uzvišenog Allaha da nas učini od Njegovih iskrenih i bogobojaznih robova koji slijede samo istinu, i nastoje steći Njegovo zadovoljstvo. I sva hvala pripada Gospodaru svih svijetova.
Napisao: Emir Krčo
1 Tefsir Ibn Kesir (8/457).
2 Tefsir Es-S'adi (931 str.)
3 Muslim (214).
4 El-Buhari (6512), Muslim (950).
5 Ravdatu-talibin (10/69).
6 El-Ibrah mimma džae fil-gazvi veš-šehadeti vel-hidžrah (245 str.)
