Rekao je Allahov miljenik i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:
„Svi Ademovi sinovi su griješnici, a najbolji griješnici su oni koji se najviše kaju“.1
Plemeniti hadis nam ukazuje na jednu vrlo važnu i osnovnu stvar, a to je: da je u čovjekovoj prirodi da griješi, i da nema tog insana koji ne griješi, u suprotnom, onda ne bi više bili ljudi već meleci bezgriješni!
No, stvar se ne završava ovdje, naprotiv, ono što je najbitnije jeste da od tih griješnika najbolji su oni koji se uvijek kaju za svoje grijehe, zato što oni znaju da je vrata za pokajanje uvijek otvorena kod njihova Gospodara. Rekao je Uzvišeni Allah:
„Zar ne znaju oni da jedino Allah prima pokajanje od robova Svojih i da samo On prihvaća zekat i sadaku, i da je samo Allah stalni Primatelj pokajanja, Milostivi?“ (Et-Tevba, 104)
Stoga, musliman uvijek treba imati na umu da je griješnik i da će griješiti dokle god se bude nalazio na ovom dunjaluku, ali to ga nikako ne smije baciti u očaj pa da prestane s kajanjem svom Uzvišenom Gospodaru, i da tako udovolji najvećem i najopasnijem neprijatelju čovječanstva, šejtanu, Allah ga prokleo, jer je to upravo ono što on želi da postigne kod ljudi, da ih udalji od kajanja i traženja oprosta od njihova Gospodara.
Rekao je imam En-Nevevi:
‘Da se grijeh ponovi sto ili hiljadu puta, ili više od toga, i da se čovjek, za svaki put kada učini grijeh, pokaje, teuba će mu biti primljena, i grijesi oprošteni. A i kada bi se za sve te grijehe koje je učinio, nakon toga samo jednom pokajao, njegova teuba bi bila ispravna’.2
Molimo Uzvišenog Allaha da nam oprosti sve naše grijehe, i da nas učini od onih koji se mnogo čiste i kaju.
Napisao: Ebu Kajs (E.K)
Menhedz
