Postoje četiri znaka istinske bogobojaznosti:
Prvi: da djela koja čovjek čini u javnosti budu poput onih koje čini u tajnosti…
…tako da djela koja čini pred ljudima ne budu bolja od onih koje čini u samoći.
Tirmizi bilježi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:
“Allah, dž.š., rekao je: ‘Pojavit će se ljudi koji će pred svijetom ispoljavati skrušenost i poniznost, kao znak skromnosti odijevat će odjeću skrojenu od kozje kože, riječi su im slađe od meda, ali srca su im gorčinom ispunjena. Zaklinjem se Sobom iskušat ću ih takvim iskušenjem koje će i najsmirenijeg među njima uznemiriti. Zar da druge obmanjuju pretvaranjem da se Mene boje, zar da prema Meni tako drski budu.'”[1]
Utječemo se Allahu od toga da naša spoljašnost bude lijepa a unutrašnjost ružna.
Drugi: da vjernik bude potpuno iskren prema Allahu, dž.š., u svojim riječima, situacijama u kojim se nalazi i djelima koje čini
Iskrenost se ne nalazi samo u srcu.
Učenjaci vele: Postoje tri stepena iskrenosti:
- iskrenost u ponašanju,
- iskrenost u djelima i
- iskrenost u riječima.
Tirmizi bilježi predanje u kojem stoji da je Šefijja el-Asbehi rekao: “Jedne prilike posjetio sam Ebu Hurejru, r.a., koji se u tom momentu nalazio u Poslanikovoj džamiji. Rekao sam mu: Ebu Hurejre, zaklinjem te Allahom, dž.š, da mi ispričaš hadis koji si ti čuo direktno od Allahovog Poslanika, s.a.v.s. On mi reče: Tako mi Allaha, dž.š, ispričat ću ti hadis koji sam čuo od Allahovog Poslanika, s.a.v.s: “Prvi s kojim će se potpaliti džehennemska vatra na Sudnjem danu jesu trojica ljudi… “zatim ih je spomenuo; učenjak ili učač Kur'ana, trgovac i borac na Allahovom, dž.š., putu. Svi oni su svoja djela činili iz licemjernih namjera i da bi ljudi čuli o tome a nisu ih činili iskreno u ime Allaha, dž.š., pa ih je On zbog toga prije svih ostalih uveo u vatru.”‘
Šefijja, r.a., dalje pripovijeda: “Nakon što sam čuo ovaj hadis posjetio sam Muaviju, r.a., koji je u to vrijeme bio halifa i kada sam mu ispričao ovaj hadis on je pao s prijestolja i plačući reče: ‘Istinu je rekao Uzvišeni Allah: Onima koji žele život na ovom svijetu i ljepote njegove – Mi ćemo dati plodove truda njihova i neće im se u njemu ništa prikratiti. Njih će na onom svijetu samo vatra peći; tamo neće imati nikakve nagrade za ono što su na Zemlji radili i bit će uzaludno sve što su učinili. ‘”[2] (Hud, 15-16)
Treći: kajanje zbog učinjenog lošeg djela i radost kad se učini dobro djelo.
Jedne prilike obraćajući se muslimanskoj vojsci Omer, r.a., rekao je: “Koga budu veselila njegova dobra djela i žalostila loša djela on je istinski vjernik.”
Ako, nakon što udijeliš sadaku, obaviš dva rekata namaza, ili nakon spominjanja Allaha, dž.š, osjetiš zadovoljstvo i sreću, znaj da si vjernik. Isti je slučaj ako se pokaješ i ražalostiš kada učiniš ružno djelo:
“I za one koji se, kada grijeh počine ili kada se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole, a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju. Njih čeka nagrada, oprost od Gospodara njihova i džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno ostati, a divne li nagrade za one koji budu tako postupali.” (Alu lmran, 135-136)
Četvrti: da tvoj današnji dan bude bolji od jučerašnjeg, a sutra bolje od danas
Ko napreduje u ibadetu to je znak iskrenosti i bogobojaznosti. Kome jučerašnji dan bude bolji od danas i danas bolje od sutra takav posrće na svom putu i u njegovom ibadetu postoji primjesa laži.
Zbog toga, naš ibadet prema Allahu, dž.š, treba biti iskren i treba biti ispunjen bogobojaznošću.
Ibn Tejmijja, Allah mu se smilovao, rekao je: “Granica ispravne bogobojaznosti jeste to što te sprječava od činjenja grijeha, a sve iznad toga je bespotrebno.”
Jedan je učenjak rekao: “Bogobojaznost je da, kada sjediš sam imaš osjećaj kao da se Allah, dž.š., pojavio na Sudnjem danu iznad ljudi.”
Neki je pobožnjak rekao: “Bogobojaznost je da zamisliš kao da goriš u džehennemskoj vatri, ili da nemaš ni jednog dobrog djela čak ni onog zbog izgovorenih riječi ‘La ilahe illa Allah’.”
Drugi veli: “Bogobojaznost je da se nakon učinjenih dobrih djela ponašaš kao da ti ih Allah, dž.š., nije primio, jer je Allah, dž.š., rekao:
„Allah prima samo od onih koji su dobri.”‘ (El-Maida, 27)
Ibn Omer, r.a., rekao je: “Tako mi Allaha, dž.š., volio bi kad bi mi Allah, dž.š., primio dobro djelo veličine zrna gorušice.” Ljudi ga upitaše: “Zbog čega?” Ibn Omer, r.a., odgovori: “Jer je Allah, dž.š., rekao: „Allah prima samo od onih koji su dobri.”‘ (El-Maida, 27) Ljudi ga upitaše: “Činiš tolika dobra djela a i dalje se bojiš?” On odgovori: “Tako mi Allah, dž.š., ne bojim se pomanjkanja dobrih djela, nego se bojim da će mi Allah, dž.š., reći: ‘Tako mi Moje snage i veličine neću ih primiti od tebe.’ Zbog toga je Allah, dž.š., rekao:
A Allah će ih kazniti kaznom kakvu nisu mogli ni slutiti.”‘ (Ez-Zumer, 47)
Oni su se nadali da će za svoja dobra djela nagrađeni biti, ali činili su ih iz licemjernih pobuda i da bi ljudi čuli za to tako da nisu imali nikakve koristi od tih djela. Jer Allah, dž.š., neće primiti nijedno djelo osim ono koje je učinjeno u ime Njega i sukladno praksi Allahovog Poslanika, s.a.v.s.
Neka blagoslovi obaspu našeg vjerovjesnika Muhammeda, s.a.v.s., njegovu porodicu i ashabe.
Iz knjige „Bedemi Allahove zaštite“
Bilješke:
[1] Bilježi ga Tirmizi pod brojem (2404) od Ehu Hurejre, r.a., pod brojem (2405) od Ibn Omera, r.a. Pogledaj djelo EI-Miškatu pod brojem (5323, 5324), i djelo Et-Tergibu vet-terhibu pod brojem (41).
[2] Bilježi ga Tirmizi pod brojem (2382), Ibn Huzejma pod brojem (2466), Ibn Hibban pod brojem (407), Hakim pod brojem (1560) i u svim predanjima kao prenosilac spominje se Šefijja, r.a. bilježi ga i Muslim pod brojem (1905), Ahmed pod brojem (8078), Nesai pod brojem (3137) s tim što oni ne navode da je Šefijja, r.a., posjetio Muaviju, r.a., nakon toga.
