Bio neki bogati biznismen koji je posjedovao nekoliko velikih firmi u Sjedinjenim Američkim Državama, a u jednoj od tih firmi je radio i jedan mladić koji je bio musliman.
Ovaj vlasnik firmi kad god bi prošao pored ovog mladića vidio bi ga nasmijanog, i na njegovom licu bi bili znaci sreće i zadovoljstva, dok je vlasnik konstantno bio u žalosti i očaju.
Jedne prilike vlasnik zaustavi tog mladića te ga upita o razlogu tog osmjeha koji je zračio radošću i srećom?! Na što mu mladić odgovori:
„Pa zato što sam ja musliman.“
A vlasnik ga opet upita: „Ako bih ja postao musliman, da li bi i ja osjetio sreću koju ti osjećaš?“
„Naravno“ – reče mladić.
Zatim ga mladić poveze do jednog islamskog centra, i tamo je izgovorio riječi šehadeta, te udari u veliki plač, na što su ga prisutni upitali: „Zašto plačeš?“ a on odgovori:
„Po prvi put u svom životu osjetio sam radost!“
Rekao je Uzvišeni:
„Zar onaj čije je srce Allah učinio sklonim islamu, pa on slijedi svjetlo Gospodara svoga… ?! Teško onima čija su srca tvrda kad se spomene Allah; oni su u očitoj zabludi!“ (Ez-Zumer, 22)
Dakle, srca neće dostići do svojih ciljeva sve dok ne budu dostigli do svoga Gospodara, i ona neće dostići do svoga Gospodara sve dok ne budu zdrava i ispravna, a prava sreća jeste sreća srca, dok je prava žalost žalost srca. Stoga, srca ne mogu biti sretna osim s voljenjem i obožavanjem Allaha Uzvišenog:
„One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se, doista, kad se Allah spomene, smiruju“. (Er-R'ad, 28)
Izvor: knjiga „Tarikus-se'ade“ (51 str.)
Prevod: Menhedž
