Naslovnica Islam Islam za početnike Zadivljenost sobom – nesreća koja uništava djela i upropaštava čovjeka, a mnogi...

Zadivljenost sobom – nesreća koja uništava djela i upropaštava čovjeka, a mnogi je nisu svijesni

686
islamska slika

Zadivljenost je nesreća koja uništava djela i upropaštava čovjeka. Ona je neminovnost koja se javlja kod ljudi na njihovom putu ka Allahu. Zadivljenost je bolest koja oponira iskrenosti i uništava je, te negira poniznost i potrebu za Allahom. Ova je bolest dakako neprimjerena u odnosu prema Allahu, dž.š., a također sprečava čovjeka da vrši obračun sa samim sobom, te je tako čovjek onemogućen da spozna lijekove i greške svoje duše.

I pored svega ovoga, malo je onih koji govore o ovoj bolesti i pored njene očite rasprostranjenosti i štetnih posljedica. Molim Allaha da nas pomogne i zaštiti.

Suštinsko značenje zadivljenosti i njene opasnosti

Ponosno gledanje na ibadete i njihovo veličanje od čovjeka predstavlja suštinsko značenje zadivljenosti.

Abdullah b. Mubarek, Allah mu se smilovao, rekao je: “Zadivljenost je da smatraš da ti činiš djelo koje niko drugi ne čini.”[1]

El-Muhasibi, Allah mu se smilovao, rekao je: “Zadivljenost u vjeri ogleda se u tome da zahvaljuješ svojoj duši na onome što si uradio ili naučio te da zaboraviš blagodati koje ti je Allah podario, a zahvalnost duši i zaborav blagodati srž je zadivljenosti u vjeri.”[2]

Ebu el-Vefa b. Akil, Allah mu se smilovao, kazao je o zadivljenosti: “Zadivljenost se ogleda u veličanju učinjenih djela u pokornosti Allahu i u ponosnom viđenju samog sebe. Zadivljenost dolazi onda kada priznaš sebi da si učinio mnogo, a zaboraviš na nebrojene blagodati koje ti je Allah podario.”[3]

Ebu Hamid el-Gazali, Allah mu se smilovao, rekao je: “Zadivljenost se manifestuje u veličanju blagodati i priklanjanju njoj uz zaborav na Onoga koji je blagodat podario.”[4]

El-Karafi, Allah mu se smilovao, kazao je: “Zadivljenost je kad čovjek veliča svoje ibadete.”[5]

Pošto je zadivljenost u veoma bliskoj vezi s pretvaranjem i ohološću navest ćemo neke razlike među njima. Ibn Tejmijja, Allah mu se smilovao, veli: “Zadivljenost je pratilac rijaluka (pretvaranja), no pretvaranje se manifestuje u dodiru s drugim ljudima, dok se zadivljenost manifestuje glede samog sebe. Onaj koji se pretvara ne može doseći srž Allahovih riječi: ‘Samo Tebe obožavamo’, dok onaj koji je zadivljen nije u stanju dosegnut srž Allahovih riječi: ‘Samo od Tebe pomoć tražimo.’ Onaj ko ostvari značenje Allahovih riječi: ‘Samo Tebe obožavam’, taj nije od onih koji se pretvaraju, a onaj ko ostvari značenje Allahovih riječi: ‘Samo od Tebe pomoć tražimo’, ne spada u one koji su zadivljeni sami sobom.”[6]

Razlika između zadivljenosti i oholosti jeste ta da čovjek biva zadivljen svojim djelom zaboravljajući na Onoga Koji mu je omogućio da to djelo i učini. Ovim činom on se ne oholi nad nekim niti nekog ugnjetava. Međutim, ako svoju zadivljenost počne manifestovati javno kako bi ga i drugi vidjeli, onda on biva jedan od oholih umišljenika.”[7]

Pojedini učenjaci oholog čovjeka nazivaju umišljenim i zadivljenim samim sobom, jer je prva stepenica oholosti zadivljenost. Onaj ko je zadivljen sobom biva i ohol, a teško je naći zadivljenog samim sobom a da nije ohol.[8]

Što se pak tiče štetnih posljedica zadivljenosti, učenjaci su govorili o tome, a u nastavku ćemo spomenuti neka od predanja.

El-Muhasibi, Allah mu se smilovao, rekao je: “Zadivljenost samim sobom za sobom povlači mnoge negativnosti: čovjek ne vidi mnoge od svojih grijeha, mnoge od učinjenih grijeha olahko zaboravlja, one grijehe koji mu se spomenu smatra malehnim, svoje greške ne vidi nikako, niti riječi kojima nepravdu čini, zadivljenost ga odvodi ka oholosti i uzdizanju iznad ljudi. Zadivljen sam sobom čovjek se odrodi (udalji) od Allaha i vidi sebe kao dobročinitelja, a on je kod Allaha grješnik i prijestupnik. Zar nisi vidio šta je rekla Aiša, r.a, kada joj bi rečeno: ‘Kada je čovjek grješan?’, a ona odgovara: ‘Onda kada pomisli da je dobročinitelj.’ Istinu je rekla jer dobročiniteljem sam sebe smatra samo onaj koji je zadivljen svojim djelima.”[9]

Gazali je rekao: “Znaj da su nedaće koje zadivljenost sa sobom donosi mnogobrojne. Zadivljenost odvodi ka oholosti, a oholost sa sobom donosi nebrojeno mnogo nevolja. Zadivljenost sobom čini da zaboraviš grijehe i da im ne pridaješ značaj, dok ibadete preuveličavaš i diviš im se. Zaboravaljaš na Allahove blagodati i da ti je On omogućio da ibadetiš. Čovjek zadivljen sam sobom osjeća se sigurnim od Allahove kazne i smatra da on kod Allah ima posebno mjesto. Zadivljenost ga odvodi do toga da sam sebe hvali.”[10]

Kur'an, sunnet i govor selefa kude zadivljenost i umišljenost samim sobom.

Uzvišeni Allah kaže: “… a i onoga dana na Hunejnu kad vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo.” (Et-Tevba, 25)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Čovjek je, zadivljen sobom i ogrnut u skupocjeni ogrtač, kročio zemljom kad je Allah pod njim rascijepio Zemlju, i on se u njoj krčka sve do Sudnjeg dana.”[11]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, također je rekao: “Tri stvari su upropaštavajuće: škrtost kojoj se pokorava, strast koja se slijedi, te zadivljenost čovjeka samim sobom. “[12]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Ako ne biste činili grijehe, pobojao bih se za vas od nečeg većeg i opasnijeg, a to je zadivljenost samim sobom.”[13]

Ibn Mesud, r.a., rekao je: “Dvije stvari su upropaštavajuće, očaj i zadivljenost.”[14]

Nadovezujući se na riječi Ibn Mesuda, r.a., El-Muhasibi je kazao: “Istinu je rekao, da mu se Allah smiluje, jer čovjek kad postane zadivljen samim sobom, ne obraća pažnju na svoje grijehe a i one na koje obrati pažnju smatra malim, a one koje ne vidi, za njih se i ne kaje, dok se ne pribojava onih grijeha koje smatra malim, i tako ustrajava na njima dok ne bude upropašten.”[15]

Huzejfa b. el-Jeman, r.a., veli: “Shodno znanju, čovjek se boji Allaha, a shodno neznanju čovjek biva zadivljen svojim znanjem.”[16]

Mesruk, Allah mu se smilovao, kaže: “Čovjek se boji Allaha shodno količini znanja koju ima pri sebi, a shodno neznanju biva zadivljen svojim znanjem.”[17]

Razlog zadivljenosti samim sobom i lijek za ovu bolest

Na početku možemo kazati da se zadivljenosr javlja zbog dva razloga: Prvi, nepoznavanje Allahovih prava i nepridavanje značaja njima, zatim neznanje u pogledu Allahovih imena i svojstava te manjkavost u obožavanju Allahu ovim imenima i svojstvima;

Drugi, nemar u pogledu spoznaje stvarnosti duše, površno znanje o njenoj prirodi, neznanje o duševnim nedostacima te zanemarivanje samopreispitivanja i kontrole.

Shodno ovome, lijek se krije u sljedećem: upoznavanje s Allahom i pridavanje značaja Njegovoj Uzvišenosti, činjenje ibadeta samo Njemu kroz Njegova lijepa imena i uzvišena svojstva, a svako je dobro u Njegovoj ruci, dok Njegova milost obuhvata sve: “Od Allaha je svaka blagodat koju uživate.” (En-Nahl, 53)

Drugi lijek jeste spoznaja samog sebe i svoje duše, zatim spoznaja njenih prohtjeva, upoznavanje s duševnim nedostacima.

U nastavku ćemo navesti riječi učenjaka o ovom pitanju.

Šekik el-Belhi, Allah mu se smilovao, rekao je: “Ako čovjek zapazi da radi dobra djela, neka kaže svojoj duši da je to dobro od Allaha i da je On to djelo duši približio i olakšao da ga ona uradi. Ako čovjek ovo spozna, iskorijenit će zadivljenost.”[18]

Jusuf b. Husejn er-Razi, Allah mu se smilovao, veli: “Zadivljenost se javlja onda kada čovjek zaboravi da mu je Allah omogućio da on bude Njemu u pokornosti.”[19]

Imam Šafi, Allah mu se smilovao, veli: “Ako se pobojiš zadivljenosti svojim djelima, sjeti se zadovoljstva Onoga od Koga tražiš, nagrade za kojom žudiš, kazne od koje bježiš, pa kada ti sve ovo bude na umu svoje djelo smatrat ćeš malim.”[20]

El-Muhasibi, Allah mu se smilovao, rekao je: “Zadivljenost djelima, znanjem i ispravnim mišljenjem liječi se onda kad se spozna Onaj Koji je podario sve te stvari svome robu, jer da nije Njegove milosti, niko od ljudi ne bi dosegao ništa sam od sebe zato što se duša, ako se prepusti sama sebi, odaje porocima.”[21]

Također je kazao: “Kada biste spoznali Allahovu veličinu, gordost i uzvišenost i sve ono što Njemu pripada, stidjeli biste se da spominjete svoja djela. Kako da bude zadivljen svojim djelima onaj ko zna da je ta djela učinio samo zato što mu je Allah to olakšao i podario, a nesagledive i nebrojive su Allahove blagodati koje je ljudima podario.”[22]

Ibn Akil, Allah mu se smilovao, kazao je: “Kad bi čovjek spoznao nebrojene blagodati prema njemu, svoja bi djela smatrao malim, pa makar i bila velika. Blagodati bi popratio zahvalnošću. Zadivljenost dolazi s neznanjem o Onome Kome se pokorava, a kad bi čovjek spoznao Onoga Kome se pokorava, činio bi mnogo dobrih djela i ne bi ih smatrao velikim u želji da bude dio skladne veličanstvene harmonije stanovnika sedam nebesa koji Allaha danonoć­no i neumorno veličaju.”[23]

Ahmed b. Kudama rekao je: “Znaj da ti je Allah omogućio i podario mnoge blagodati, stoga nema mjesta da se diviš svojim djelima niti znanju jer te Allah svim time počastio.”[24]

Nevevi, Allah mu se smilovao, rekao je: “Način na koji će čovjek pobijediti zadivljenost jeste da zna da je znanje koje ima pri sebi čista blagodat od Allaha. Sve pripada isključivo Allahu, pa stoga nema mjesta zadivljenosti nečim što sam nisi postigao, niti si vlasnik toga, niti znaš kad ćeš to što imaš izgubiti.”[25]

Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, kaže: “Čovjek koji čini dobra djela želeći time Allahovo zadovoljstvo ne može biti zadivljen sam sobom ako zna da mu je upravo Allah podario sve blagodati koje ima. Allah mu je podario jezik, srce, oči, uši, te mu na taj način omogućio da čini dobra djela. Čovjek koji ovo ima na umu ne može biti zadivljen sam sobom jer se zadivljenost javlja upravo onda kada čovjek zaboravi da mu je Allah podario sve blagodati i na taj mu način omogućio činjenje dobrih djela.”[26]

Zaista vjerovanje u Allaha, spoznaja Njegovih imena i svojstava te ostvarenje potpunog robovanja Allahu čovjeka čini poniznim i od njega otklanja svojstvo zadivljenosti samim sobom. Onaj ko spozna da je Allah Taj Koji srcima upravlja, te da su srca svih robova između dva Allahova prsta te da ih On okreće kako hoće, te da čovjek u očima ljudi čini djelo koje vodi ka Džennetu, a on je u suštini od stanovnika Džehennema, – sve ovo čovjeku povećava iman i čini ga poniznim i pokornim.

Iz knjige „Poslanikov Edeb“
Autor: Abdulaziz ibn Muhammed
Priprema: Menhedž

Bilješke:

[1] Sijer Ealamin-nubela, 1 /582.
[2] Er-Riaje li hukuki-Llah, str. 339.
[3] El-Adab eš-šer'ijje, od Ibn Mufliha, 1/149-150.
[4] El-Ihja, 3/371.
[5] El-Furuk, 4/227.
[6] Medžmua fetava, 10/277.
[7] Er-Riaje, od Muhasibija, str 395.
[8] Er-Riaje, od Muhasibija, str. 371.
[9] Er-Riaje, str. 337.
[10] EI-Ihja, 3/370, sažeto.
[11] Buhari, hadis br. 5789, Muslim, hadis br. 2088.
[12] Taberani, u El-Evsatu, hadis br. 5584; Bejheki, u Šuabul-lmanu 2/382; Albani u Es-Sahiha, hadis br. 1802 i okarakterisao ga je kao hasen.
[13] Ibn Adijj, 1/164 i drugi, a Hejsemi u Medžmeuz-zevaidu kaže da je sened ovog hadisa dobar 10/269.
[14] Er-Riaje, str. 336.
[15] Ibid.
[16] El-Hudže fe bejanil-mEbudže, od Esfehanija, 2/534.
[17] Ez-Zuhd, od imam Ahmeda, str. 349; Sijer Ealamin-nubela, 4/68.
[18] Hiljetul-evlija, 8/69.
[19] Sifetus-safve, 4/ l 03.
[20] Sijer Ealamin-nubela, 10/42.
[21] Er-Riaje, str. 348.
[22] El-Vesaja, str. 109.
[23] El-Adab šerijje, od Ibn Mufliha, 1/150.
[24] Muhtesar Minhadžul-kasidin, str. 257.
[25] EI-Medžmu, 1 /55.
[26] EI-Fevaid, str. 144.