Pitanje: Od kako znam za sebe moj otac je obavljao namaz i učio Ku'ran, ali, negdje oko pet godina, prije njegove smrti prestao je sa obavljanjem namaza u potpunosti, i pored toga što je bio u stanju da klanja. Sada hoću da za njega obavim hadž, pa pitam da li je ovo ipravno?
Odgovor:
[Na pitanje odgovorio šejh Mumamed el-Usejmin, rahimehullahu]
U ovom slučaju se treba razmotriti razlog koji ga je naveo da ostavi namaz, zato što spoljašnjost ovoga čovjeka koji je klanjao, postio, učio Kur'an ukazuje da ovaj čovjek nije ostavio namaz osim da zato postoji razlog, možda je ovaj čovjek izgubio razum i postao od onih koji nisu obavezni obavljati namaz, zato što takav i ne zna šta znači namaz. Ako je u pitanju ovakav slučaj onda čovjek nije bio obavezan obavljati namaz, zbog riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Pero je uzdignuto od trojice ljudi“, pa je spomenuo „i od nerazumnog (luđaka) sve dok ne dođe pameti“.
Međutim, ako se desilo da je taj čovjek ostavio namaz a bio je razuman i priseban, onda je s tim djelom postao nevjernik, Allahu se utječemo od toga, a ako je čovjek nevjernik onda nije dozvoljeno nikom da za njega obavi hadž, niti da dovi za njega zbog riječi Uzvišenog Allaha: „Nije dozvoljeno Poslaniku niti onima koji vjeruju da traže oprost za mušrike, makar oni bili njihova rodbina, nakon što im postane jasno da su oni stanovnici vatre“.
Ako, pak, neko kaže da u meseli ostavljača namaza i da li je takav nevjernik postoji razilaženje među islamskim učenjacima, odgovaramo i kažemo: da, to je mesela oko koje postoji razilaženje među učenjacima, ali svaka mesela se treba vratiti na Kur'an, sunet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zbog govora Allaha: „Ako se u nečemu ne slažete prepustite to Allahu i Poslaniku ako u Allaha i Sudnji dan vjerujete, to je za vas bolje i preče“, i zbog riječi Allaha: „U čemu se god budete razišli, sud toga je kod Allaha“.
Ako ovu meselu budemo vratili Allahovoj Knjizi i sunetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da ne prilazimo meseli sa već prethodno odabranim stavom, već da se fokusiramo na ono na što dokazi ukazuju, onda ćemo vidjeti da Allahova Knjiga, sunet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, govori ashaba i ispravna analogija upućuju da je ostavljač namaza nevjernik.
Što se tiće dokaza iz Kur'ana, Uzvišeni Allah je o mušricima kazao: „A ako se oni pokaju i namaz počnu obavljati i zekat davati oni su tada vaša brača u vjeri“, vidimo da se ovdje za bratstvo u vjeri spominju tri uslova: 1- pokajanje od širka, 2- obavljanje namaza, 3- i davanje zekata, a općte je poznato da se neki propis koji je nečim uslovljen ne može upotpuniti sve dok se ne ispune njegovi šartovi, stoga je bratstvo u vjeri neispravno ako ne postoji pokajanje od širka, obavljnje namaza i davanje zekata, pa ako se oni ne budu pokajali i budu ostali na njihovom širku onda nam oni nisu braća u vjeri, ako se, pak, pokaju i prihvate islam ali ne budu namaz obavljali onda nam opet nisu braća u vjeri, dok ako budu primili islam i namaz budu obavljali ali ne budu zekat davali opet nam nisu braća u vjeri. Isto tako, ako bratstvo bude uspostavljeno ono ne nestaje osim uz postojanje kufra, zato što grijesi bez obzira koliko veliki bili oni ne izvode čovjeka iz okvira vjerskog bratsva.
Allah kaže o čovjeku koji namjerno ubije drugog muslimana, a to je od najvećih grijeha: „O vjernici, popisuje vam se odmazda za ubijene, slobodan za slobodnog, rob za roba, žena za ženu. A onaj kome se od njegova brata da neki otkup, neka uzvrati dobrim, a i on neka pokaže dobročinstvo“, ovdje je spomenuto a onaj kome se od njegova brata da neki otkup i pored toga što je ubica počinio veliki grijeh (ubistvom muslimana) on nije izašao iz okvira imanskog bratstva.
Rekao je Allah o dvijema skupinama muslimana koje se međusobno bore: „Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih, a ako jedna od njih učini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je nasilje učinila sve dok se Allahovim propisima ne prikloni, onda ih nepristrasno izmirite i budite pravedni, Allah zaista voli one koji su pravedni. Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata…“, borba između vjernika je od najvećih grijeha, zato je Poslanik, sallallahu lajhi ve sellem, rekao: „Ako se dva muslimana sukobe sa svojim sabljama i ubica i ubijeni će u vatru“. Na to su ashabi rekli: ‘Jasno nam je za ubicu, ali zašto i ubijeni?’, „I on je nastojao da ubije svoga brata“ odgovori Poslanik. I rekao je, sallallahu alejhi ve sellem: „Vrijeđanje muslimana je grijeh, a bora protiv njega je kufr“, i rekao je: “Nemojte se nakon mene vraćati u nevjerstvo tako što ćete jedni druge ubijati“, i pored toga što je ubistvo od najvećih grijeha i što je zakonodavac to nazvao kufrom, to opet ne izvodi čovjeka iz okvira imana, zbog riječi Uzvišenog: „A vjernici su samo brća“, dok je ostavljanje namaza i zekata kao što je spomenuto u ajetu sure Tevbe, skojim smo otpočeli ovaj naš odgovor je ono što izvodi iz okvira imana zato što je Allah za bratstvo uslovio ova tri uvjeta: „Ako se pokaju i namaz obavljaju i zekat daju oni su vaša braća u vjeri“.
Ako neko upita: ‘Da li ti smatraš da je onaj ko ne daje zekat nevjernik, isto odgovaramo, a to je da su neki učenjaci stava da je onaj koji ne daje zekat iz škrtosti kafir i to je jedna od predaja imama Ahmeda u ovoj meseli. Međutim, prioritetnije mišljenje je da takav nije kafir zbog hadisa Ebu Hurejre koji bilježi imam Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu laejhi ve sellem, rekao: „Svako onaj koji je posjedovao zlato i srebro i nije davao zekat, a da se na Sudnjem danu ne budu ugrijale ploče i njime pekle njegove strane, njegovo čelo i njegova leđa… a zatim će ugledati svoj put ka Džennetu ili Vatri“. Činjenica da će ugledati svoj put ka Džennetu upučuje da taj čovjek nije nevjernik, pa shodno ovome možemo reći da sunet ukazuje na to da onaj ko ne daje zekat nije nevjernik, a sunetom se, kao što je to poznato među učenjacima, može ograničiti značenje Kur'ana, kao i da se dodatno pojašnjava Kur'an.
Dokazi iz suneta koji ukazuju da je onaj koji ostavi namaz nevjernik:
Prenosi imam Muslim u Sahihu od Džabira ibn Abdullaha, radijellahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Između čovjeka i između širka i kufra je namaz“. Burejde ibn Husajb, radijellahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ugovor između nas i njih je namaz, i onaj ko ga ostavi nevjernik je“, hadis je zabilježen u sunenima. Ova dva hadisa ukazuju na nevjerstvo ostavljača namaza, dokaz tome je riječ „između“ koja upućuje na razdvajanje nečega, tj.razdvajanje kufra i širka od imana, pa je stoga onaj ko ostavi namaz na strani širka i kufra, dok onaj ko ga uspostavilja na strani imana, i onaj ko obavlja namaz je od muslimana a onaj koji ne obavlja je od nevjernika.
Što se tiče govora ashaba po ovom pitanju prenosi se od Omera ibn Hattaba, radijellahu anhu, da je rekao: „Nema udjela u islamu onaj ko ostavi namaz“, ovdje je negacija došla sa harfom „lam“ kojim se negira postojanje same suštine nečega i upućuje na općenitost, pa ako se negira svaki udio u islamu, bio on mali ili veliki, onda ne preostaje ništa drugo do nevjerstvo. Rekao je Abdullah ibn Šekik: ‘Ashabi ni jedno djelo nisu smatrali da je njegovo ostavljanje kufr osim namaza’.
A što se tiče ispravne analogije koje je i naš četvrti dokaz može se reći sljedeće: kako možemo kazati za čovjeka koji ustrajava u ostavljanju namaza, nemaran je, kada on čuje poziv na namaz i kada vidi muslimane kako obavljaju namaz, kako se može kazati za nekoga čije je stanje ovakvo da je on musliman?! Ovo je daleko od ispravnog. Ispravna analogija upućuje na kufr ovoga čovjeka pa makar on izgovarao „la ilahe illallah Muhameden resulullah“, zato što nije svako ko izgovara šehadet musliman, zbog toga što neko i pored njegovog izgovaranja šehadeta on je kafir. Ako, na primjer, negira ajet iz Allahove knjige, ili negira neki od Allahovih propisa, a on zna da je to Allahov propis, takav je kafir.
Ako neko, pak, kaže: ‘Zar se govor Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, „Između roba i širka i kufra je ostavljenje namaza“ ne mogu protumačiti da se radi o „kufrun-ni'me“ (nijekanju blagodati)?!“ Kažemo da to nije ispravno zbog onoga na što smo maloprije ukazali, a to je riječ „bejne“ (između), zato što se riječ između smatra jasnom granicom razdvajanja, tako da se jedna stvar ne može sa drugom pomješati, i zato je ostavljanje namaza suprotno islamu, i čovjek ne može biti musliman ako ne obavlja namaz.
Također, ako neko kaže: ‘Zašto tekstove koji govore o kufru ostavljača namaza ne možemo protumačiti da se radi o onome koji ostavi i u isto vrijeme negira obaveznost namaza?!“ Kažemo: to je nemoguće zato što je negacija sama po sebi kufr, svejedno da li on obavljao namaz ili ne. Primjera radi, kada bi neko vodio računa o namazu, obavljao ga u džematu, ali, pri tom, nije ubjeđen da je namaz obaveza i da čovjek po tom pitanju ima slobodan izbor, ako hoće klanjat će a ako, pak, neće neće ga klanjat, ovakav je kafir, i pored toga što nije ostavio namaz, jer smatrati da se pod ostavljanjem misli na negiranje je neispravno iz tri razloga:
1) Mi time zapostavljamo opis za kojeg je Zakonodavac vezao propis, a to je ostavljanje
2) Mi time dodajemo opis kojeg Zakonodavac nije uzeo u obzir, a to je negacija
3) I ovo je u suprotnosti sa hadisom, na što smo već ukazali, a to je da i ako bi čovjek obavljao namaz ali negirao njegovu obaveznost bio bi nevjernik, i pored toga što ga ne ostavlja.
Iz svega navedenog vidimo da je ostavljač namaza kafir, i da tumačenje tekstova, u kojima se spominje kufr da se to odnosi na kufrun-ni'me (negiranje blagodati), je neispravno, kao ni tumačenje da se pod ostavljanjem misli na negiranje (tj. obaveznosti namaza). Onaj ko traga za znanjem (talibul-‘ilm) treba da zna da će biti pitan na Sudnjem danu o propisu na koji upućuje spoljašnjost (zahir) kuranskih i hadiskih tekstova, i da zna da propis o ljudima tj. njihovim djelima, riječima i ubjeđenjima ne pripada nikom osim Allahu i Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa zašto se onda plašimo da nekoj osobi presudimo kufrom ako Kur'an i sunet upućuju na to, i da je to njegovo svojstvo i da on zaslužuje da se time opiše. A suzdržavanje od ovoga je poput suzdržavanja od toga da za nešto kažemo da je haram ako šerijat upućuje na to da je haram! Ako nam dokazi zato postanu jasni, onda nismo mi ti koji sude ljudima nego je Allah taj Koji sudi i daje propis, svejedno propis toga došao u Kur'nu ili u sunetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Shodno ovome obaveza je na čovjeku da prihvati tekstove kao nešto što se treba slijediti a ne nešto što slijedi, kako bi se sačuvali od pogrešnog tumačenja (izvitoperivanja) ako za takvo tumačenje ne postoji dokaz u Kura'nu ili sunetu.
Zato kažemo o čovjeku o kome je ova žena upitala, ako je ostavio namaz pet godina prije njegove smrti a bio je fizički i psihički sposoban, onda je on kafir koji je preselio na nevjerstvu, osim ako se ispostavi da se prije svoje smrti pokajao i počeo obavljati namaz. Ali ako je umro a nije obavljao namaz, tada njoj nije dozvoljeno da za njega obavi hadž niti da dovi za njega. Međutim ona treba obratiti pažnju na dvije stvari:
1- Da li je u periodu u kojem je ostavio namaz bio prisebna i mentalno zrdava osoba, zato što je malo nelogično da se desilo da je on ostavio namaz a bio je zdravog razuma, iako je prije toga bio od onih koji su obavljali namaz i ostale ibadete?!
2- Da li se prije smrti povratio i ponovo počeo sa obavljanjem namaza ili nije? Zato što se često može čuti o ljudima koji su u nekom periodu nemarni prema namazu, ali se trznu i povrate na kraju svoga života.
Rekao je Abdullah ibn Mes'ud, radijellahu anhu: Obavijestio nas je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a on je onaj koji je najistinitiji:
„Zaista se svako od vas formira u utrobi majke četrdeset dana kao kapljica, zatim bude zakvačak u tolikom periodu, zatim postane komad mesa u isto tolikom periodu; nakon toga mu se pošalje melek, pa udahne u njega dušu i odrede mu se četiri stvari: odredi mu se nafaka, život, zanimanje (čime će se baviti) i da li će biti sretan ili nesretan. Tako mi Allaha, pored Kojega nema drugog boga, neki će od vas raditi djela dženetlija sve dok ne bude aršin između njega i Dženneta, pa će ga preduhitriti knjiga (određenje) i nastavit će raditi djela džehenemlija, pa će ući i Džehenem. A neko će od vas opet raditi djela džehenemlija sve dok ne bude između njega i vatre samo aršin, pa će ga preduhitriti Knjiga i radit će djela ljudi dženetlija, pa će ući u Džennet“.
Možda čovjeku bude olakšano da se pred kraj svoga života rasvijesti, te njegov završetak bude dobar i sretan. I da pojasnimo da se govor u hadisu: „radiće djela dženetlija tako da između njega i Dženneta ne bude osim aršin“ ograničen je drugim hadisom: „čovjek ponekad u očima ljudi radi djela dženetlija, tako da između njega i Dženneta ne bude osim aršin“ tj. prije njegove smti, a zatim će prevagnuti ono što je u njegovom srcu od prljavštine i loših djela, pa će početi raditi djela stanovnika Vatre, te će uči u njoj, Allah nas od toga sačuvao.
Na pitanje odgovorio: šejh Ibn El-Usejmin, rahimehullah.
Izvor fetve: Fetava nurun ala-derb (poglavlje: propis namaza, fetva br.47).
Prevod: Menhedž
