Naslovnica Hadis Najpoznatije hadiske zbirke

Najpoznatije hadiske zbirke

54
hadis, sunnet

U ovom poglavlju ćemo se, inšaallah, upoznati sa najpoznatijim i najvrjednijim zbirkama hadisa, kao i njihovim piscima.

Sahihul – Buhari

Ebu Abdullah Muhammed ibn Ismail ibn Ibrahim ibn el-Mugire el-Džufi’ el-Buhari, šejhul- islam, imamul-huffaz, emirul-mu'minin (predvodnik pravovjernih) u hadisu, rođen je 13. ševala 194., a umro 256. godine po Hidžri. Njegov otac Ismail slušao je predavanja poznatih tabiina: Malika ibn Enesa, Abdullaha ibn Mubareka i drugih. Umro je dok je Buharija bio još mali.

Imam Buharija kao dijete zavolio je nauku. Na putu traženja znanja odlikovao se oštroumnošću i jakim intelektom, a imao je na raspolaganju materijalna sredstva koja je naslijedio od svoga oca.

Učio je napamet hadise, imena prenosilaca, senede, itd., tako da gotovo i nije bilo prenosilaca o kojima nije znao puno ime, biografiju, učenost, hadise koje prenosi…

Njegov rani interes za hadis naveo ga je da već u jedanaestoj godini života prisustvuje predavanjima tadašnjih alima u rodnom mjestu. Nakon pet godina slušanja svojih šejhova i uzimanja znanja, 210. god. po Hidžri, tj. sa svojih šesnaest godina, odlazi u Meku sa svojom majkom i bratom Ahmedom, imajući u nijjetu hadž. Nakon hadža, majka i brat se vraćaju, a on ostaje u Meki šest godina, želeći da se okoristi znanjem tadašnjih mekanskih učenjaka. Od primjera njegove oštroumnosti i želje za znanjem, Allah ga milošću Svojom obasuo, jesu i same njegove riječi: “Sa svojih šesnaest godina naučio sam knjige Abdullaha ibn Mubareka napamet.”

Osim Meke odlazio je i boravio u drugim mjestima koja su važila kao centri u kojima su živjeli i boravili najveći šejhovi toga vremena. Boravio je u Šamu, Basri, Kufi, Bagdadu… Slušao je i prenosio hadise od preko 1080 šejhova.

Već sa osamnaest godina počinje da piše. Njegovo prvo djelo je: “Ashabi i tabiini”.

Od važnijih njegovih dijela su i: “Ponašanje pojedinaca”, “Historija”, “Djela robova su stvorena”, “Knjiga slabih prenosilaca hadisa i onih koji su odbačeni”, “Veliki tefsir”, “Dizanje ruku u namazu”, “Učenje za imamom”, i mnoga druga djela.

Navest ćemo još nekoliko citata od imama Buharije i drugih velikih učenjaka, koji ukazuju na veličinu njegove ličnosti i znanja:

Priča Selim ibn Mudžahid: “Ušao sam jednom kod Muhammeda Ibn Seleme, a on mi reče: ‘Da si malo ranije došao, vidio bi dječaka koji zna napamet sedamdeset hiljada hadisa!’ To me je začudilo, pa sam izašao da ga pronađem. Kada sam ga našao, upitao sam: ‘Da li je to tačno?’ Odgovorio mi je: ‘Naprotiv, broj je još veći, nisam naišao na hadis koji ima bilo kakvu osnovu, a da ga nisam naučio napamet.'”

Sam Buharija kaže: “Znam sto hiljada sahih hadisa i dvjesto hiljada daif hadisa.”

Pripovijeda Ibn-Adijj da je čuo nekoliko šejhova kako pričaju o slučaju kada su ljudi spremili ispit Buhariji, prilikom njegovog dolaska u Bagdad. Deset osoba uzelo je po deset hadisa tako što su pomiješali lance prenosilaca i same hadise, te je svako imao hadis sa senedom koji mu ne odgovara. Pored toga, pomiješali su mjesta prenosilaca u senedima. Nakon što je Buharija došao, jedan po jedan počeli su mu prilaziti ta deseterica i pitati ga za hadise. Nakon što je čuo hadise od svakog pojedinačno, Buharija bi poslije svakog rečenog hadisa odgovorio: “Ne znam ga.”

To je izazvalo čuđenje kod prisutnih, te su pojedinci govorili: “Zar je to taj imam Buharija o kojem ste pričali?!” No, oni koji su dobro poznavali Buhariju, znali su da se tu nešto krije. Zatim je Buharija zovnuo prvog od one deseterice i rekao mu: “Hadis za koji si pitao i koji si citirao tako i tako – nije ispravan, nego glasi tako i tako…” Tako je odgovorio na svih njegovih deset hadisa. Na isti način odgovorio je i ostaloj deveterici. Svih sto hadisa ispravio je, vratio svakom hadisu odgovarajući sened i svakom prenosiocu odgovarajuće mjesto u senedu. Tu su se svi uvjerili u njegovu učenost i prihvatili ga kao imama u hadisu.

Kaže Ibn – Hadžer: “Nije čudno što je Buharija ispravio sve hadise, poznato je da je on hafiz hadisa, nego je čudno to da je popamtio odjednom sve greške koje su mu citirali, te je prilikom odgovora citirao hadis prvo onako kako ga je citirao onaj što ga je upitao (sa greškom), a onda ispravno, onako kako hadis zaista glasi.”

Nakon što se imam Buharija vratio u mjesto Buharu, njen namjesnik ga je pozvao da boravi kod njega i da podučava njegovu djecu. Na njegov poziv Buharija je odgovorio: “Ne mogu davati prednost jednom dijelu naroda nad drugim u pogledu podučavanja.” Nato je namjesnik zabranio ljudima da dolaze kod Buharije, a kada je vidio da je to nemoguće, naredio je da se protjera.

Odatle je imam Buharija otišao u naselje Biking, a onda u Herteng, gdje je i umro, prve noći mjeseca ševala, 256. godine po Hidžri. Imao je šezdeset dvije godine života. Prenosi se da je, kada je stigao u Herteng, rekao: “Gospodaru moj, zemlja mi je, koliko god da je prostrana, postala tijesna, pa me uzmi Sebi.” Kažu da nije prošlo od toga ni mjesec dana, a imam Buharija je, Allah ga milošću Svojom obasuo – preselio na ahiret.

Djelo: “El-Džami'us – sahihul – musned min hadisi Resulillahi, s.a.v.s., ve sunenihi ve ejamihi”, poznato kao Sahihul-Buhari.

Šta je podstaklo Buhariju da napise “Sahih”?

Prenosi se od imama-Buharije da je rekao: “Sjedili samo jednom prilikom kod šejha Ishaka Ibn Rahuvejha, pa nam reče: ‘Kada bi neko od vas sakupio u jednu sažetu zbirku hadise Allahovog Poslanika, s.a.v.s., a da su sahih…’ To mi je palo na srce i počeo sam pisati ‘Sahih’.”

Kaže imam Buharija: “Vidio sam u snu Vjerovjesnika, s.a.v.s., a ja stojim ispred njega i sa lepezom u ruci tjeram mušice od njega. Upitao sam neke koji su dobro tumačili snove da mi protumače san te mi rekoše: ‘To ti otklanjaš od Resulullaha laž i potvore, ono što mu je pripisano, a on to nije rekao.’ To me je potaknulo da pašem ‘Sahih’.”

Vrijeme koje je imam Buharija utrošio u pisanju ovoga djela dovoljno govori koliko je ono zaista vrijedno. Kaže Buharija: “Pisao sam ‘Sahih’ šesnaest godina, izabrao sam hadise od šesto hiljada hadisa (koliko sam znao), i učinio sam svoju knjigu dokazom između mene i Allaha, dž.š.” Također, na drugom mjestu kaže: “Počeo sam pisati svoju knjigu u Mesdžidul- haramu u Meki. Nisam u nju upisao ni jedan hadis prije nego sto se nisam okupao, klanjao dva rekata i uvjerio se da je sahih…”

Da li je Buharija u svojoj zbirci obuhvatio sve postojeće sahih hadise?

Nisu svi sahih hadisi našli mjesta u “Sahihu”. Sam Buharija kaže: “U svoju zbirku nisam upisao sve sahih hadise, još više je sahih hadisa ostalo koje nisam uvrstio u knjigu.”

Koji su uslovi koje je postavio Buharija da bi upisao dotični hadis u svoj “Sahih”?

Uslovi koje je postavio Buharija da bi hadis bio sahih isti su oni koje smo spomenuli u poglavlju “Uslovi da bi neki hadis bio sahih”, s tim sto je on dodao jedan: da se ustanovi da se prenosilac sreo makar jedanput sa onim od koga prenosi hadis. Ostali učenjaci zadovoljavaju se saznanjem da su živjeli u isto vrijeme, tj. da je susret teoretski moguć.

Kolika je vrijednost Buharijinog “Sahiha”?

Učenjaci islamskog ummeta složili su se da su Buharijina i Muslimova zbirka najvjerodostojnije knjige hadisa. Također, složili su se da je najvjerodostojnija knjiga, nakon Allahove knjige, Buharijin “Sahih”.

Najvažniji komentari Buharijinog “Sahiha”

– “Fethul-Bari fi šerhi Sahihul-Buhari” od Ibn Hadžera Eskalanija.

– “Umdetul Kari’ fi šerhi sahihul-Buhari” od Muhammeda Ibn Ahmeda el-Hanefija; poznatog kao Imam el-Ajni.

– “Iršadus-Sari li sahih El-Buhari” od Ahmeda ibn Muhammeda el-Hatiba el-Askalanija.

Ovo su samo neki od oko sto napisanih komentara Buharijinog sahiha, što upravo pokazuje koliko su pažnje učenjaci poklonili ovom velikom djelu.

Muslimov “Sahih”

Pisac Ebul-Husejn Muslim ibn el-Hadždžadž ibn Muslim el-Kusejri en-Nejsaburi; imam i hafiz u hadisu, rođen je 204., a umro 261. godine po Hidžri. Imam Muslim je još kao dijete zavolio nauku, kao i njegov učitelj imam Buhari. Godine 218. po Hidžri, tj. sa svojih četrnaest godina, počinje redovno slušati hadise i učiti. Nakon što je saslušao i uzeo znanje od učenjaka svog rodnog kraja, putovao je u Irak, Šam, Egipat, Hidžaz… Kada se okoristio od najvećih tadašnjih učenjaka, vratio se u svoje rodno mjesto Nejsabur. Također, imam se Muslim mnogo okoristio i od Buharije, došavši u Nejsabur, 250. godine po Hidžri, a tada je imao 46 godina.

Muslim je živio u vrijeme procvata nauke, kada je ulema dala ogroman doprinos širenju islama. U njegovo vrijeme živjeli su mnogi vrsni učenjaci, od kojih su neki bili i njegovi učitelji. Imena kao sto su: imam Ahmed ibn Hanbel, Buharija, ‘Ali ibn el-Medini, Jahja ibn Seid i drugi ostaju zabilježena i nemoguće je da ih zaobiđe iko ko se iole zabavi hadiskom naukom. U svom “Sahihu” Muslim bilježi hadise od oko dvadeset dva svoja učitelja.

Osim “Sahiha” Muslim je napisao još mnoga djela, od kojih su najvažnija: “Generacije prenosilaca hadisa”1, “Imena i nadimci”, “Djeca ashaba”, “Kako razlikovati imena prenosilaca hadisa”2, Imam Muslim je umro 25. redžeba, 261. godine po Hidžri.

Djelo: “El-Musned es-Sahih”, poznato kao “Sahih Muslim.”

Šta je podstaklo Muslima da napise “Sahih”?

Sam Muslim u predgovoru svoje knjige spominje predanja da je sebeb pisanja ovog velikog djela odazivanje na molbu jednom njegovom učeniku, koji je od njega tražio da im ukratko, bez puno ponavljanja, sakupi i popise sahih hadise koji govore o propisima vjere. Hatib el-Bagdadi u svom djelu “Historija” spominje da se taj učenik zvao Ahmed ibn Seleme.

Vrijednost Muslimovog “Sahiha”

Učenjaci su se složili da je Muslimov “Sahih” po vrijednosti odmah iza Buharijine zbirke, osim nekih učenjaka Magriba koji smatraju da je Muslimova zbirka ispred Buharijine. Postoji i treće prevladavajuće mišljenje, a to je da su ova dva djela na istom nivou.

Najvažniji komentari Muslimovog “Sahiha”

  1. “El-Minhadž, šerh Sahih Muslim ibnul-Hadždžadž” od imama Nevevija;
  2. “Ed-Dibadž ‘ala Sahih Muslim ibn el- Hadždžadž ” od imama Sujutija;
  3. “Ikmalu ikmalil-muallim” od Muhammeda el-Vestanija.

Sunen Ebu Davud

Ebu Davud Sulejman ibnul-Es'as ibn Ishak ibn Besir ibn Seddad el-Ezdi es-Sidžistani; imam, šejhus-sunne, muhaddis Basre, rođen je 202., a umro 2 5. godine po Hidžri.

Svoje je djelo nazvao “Es-Sunen”. Povod za njegovo pisanje jeste zahtjev stanovnika Meke, koji su od Ebu – Davuda tražili da im sastavi djelo u kojem će spomenuti hadise iz kojih se mogu izvući islamski propisi. Nakon što je Imam sastavio i poslao im traženo djelo, pitali su ga da li je sve što je u njemu sahih. Na to im je Ebu – Davud odgovorio pismom: “…tražite od mene da vam saopćim da li su hadisi koje sam naveo u svom ‘Sunenu’ najvjerodostojniji koje znam u pojedinim poglavljima… Da, takvi su. U pojedinim poglavljima sam citirao samo po jedan ili dva hadisa, bez obzira što u tom poglavlju ima više sahih hadisa… To što sam ponekad citirao hadis nekoliko puta, onako kako je došao u različitim predanjima, jeste stoga što je došlo više predanja sa nekim dodatkom, koji je koristan… Ponekad sam, pak, skratio dugačak hadis, jer da sam ga citirao cijelog, možda se ne bi moglo razaznati zašto sam ga citirao u tom poglavlju…U ‘Sunenu’ nisam uvrstio ni jedan hadis u čijem senedu ima prenosilac koji je odbačen (kao nepouzdan), a ako se našao koji hadis koji ima čudno značenje i koji se suprotstavlja sahih predanju, ukazao sam na njega, a naveo sam ga jer u dotičnom poglavlju nisam našao drugi. Također, ukazao sam na hadise koji su jako slabi i koji imaju neku slabost u senedu. One na koje nisam ukazao i nisam o njima ništa spomenuo, oni su dobri, ali, opet, jedni bolji i vjerodostojniji od drugih…”

Iz ovoga se da zaključiti da nije sve sto je u “Sunenu” Ebu – Davuda sahih, nego da ima i slabih hadisa. To je stoga što pisci zbirki sunena nisu uslovljavali vjerodostojnost svih hadisa koje bilježe u svoja djela (za razliku od pisaca sahiha), već su se zadovoljavali citiranjem najvjerodostojnijih i najboljih hadisa koji su imali dotično tematsko poglavlje.

Najvažniji komentari Ebu Davudovog Sunena

  1. “Šerh Me'alimis-sunen” od Hamda ibn Muhammeda el-Hattabija.
  2. “Mirkatus-su'ud ‘ila sunen Ebu Davud” od imama Sujutije.
  3. “Avnul-Ma'bud šerh Sunen Ebu Davud” od šejha Šemsul-hakka Abbadija.

Džami’ Ebu ‘Isa et – Tirmizi

Ebu -‘Isa Muhammed ibn ‘Isa ibn Surre ibn Musa ibn ed-Dahak es-Selemi et-Tirmizi; hafiz hadisa, pisac mnogih djela, rođen je 209., a umro 2 9. godine po Hidžri.

Njegovo se djelo zove “Džami'ut-Tirmizi” ili “Sunenut-Tirmizi”. Rekao je Tirmizi: “Nakon što sam napisao ovo djelo, predočio sam ga učenjacima Hidžaza pa su izrazili zadovoljstvo, zatim sam ga predočio učenjacima Horosana – i oni su izrazili zadovoljstvo. U čijoj kući se nađe ova knjiga, kao da je u njoj Poslanik, s.a.v.s., koji govori…”

Neki smatraju da je Tirmizijina zbirka treća po vrijednosti među hadiskim zbirkama, odmah nakon Buharijine i Muslimove. Drugi da je na četvrtom, nakon Ebu- Davudove, a prije Nesaijine; a treći, od kojih je imam Ez-Zehebi, da je na petom: nakon Ebu- Davudove i Nesaijine. Imam Ez-Zehebi kaže: “Džami'ut-Tirmizi” je ispod stupnja “Sunena” Ebu- Davuda i Nesaije, jer je u njemu citirao hadise koje prenose El-Meslub, El-Kelbi i njima slični.”3

Tirmizi je citirao hadise u svojoj zbirci, klasificirajući ih i raspoređujući po poglavljima, a svako poglavlje nosi naslov određenog islamskog propisa (ili je u obliku pitanja). U svakom poglavlju citira po jedan ili više hadisa, zatim navodi mišljenje učenjaka fikha o tom pitanju. Nakon toga spominje stupanj hadisa (sahih, hasen, daif), govori o senedu, prenosiocima, mahanama u hadisu, ako ih ima, navodi puteve kojima je hadis došao, ako ih ima, te ukazuje na hadise koji odgovaraju dotičnom poglavlju riječima: “Također, u ovom poglavlju prenosi taj i taj, od tog i tog… od ashaba.”

Hadise koje bilježi Tirmizi u svom “Sunenu” možemo podijeliti u četiri grupe:

  • hadisi koji su sigurno vjerodostojni, a to su oni koje su citirali i Buharija i Muslim u svojim zbirkama;
  • hadisi koji zadovoljavaju uslove trojice imama: Ebu- Davuda, Nesaije i Tirmizije;
  • hadisi koje je citirao kao dokaz onim koji imaju suprotan stav od onog na što upočuje prvi hadis (ili hadisi) u poglavlju, iako sadrži u sebi neku mahanu (slabost na koju je upozorio i ukazao;
  • slabi hadisi, kojima je slabost veća od one koja je u trećoj grupi. Sam Tirmizi kaže: “U svojoj knjizi ubilježio sam samo one hadise po kojima radi (i koje prihvata) bar neko od učenjaka fikha.” To je uslov koji je tako širok da ga je lahko zadovoljiti, te pod koji potpada mnogo vrsta hadisa.

Najvažniji komentari Tirmizijinog “Džami'a”

– “Tuhfetul – Ahvezi” od Abdurrahmana el-Mubarekfuria.

– Komentar od Ibn Sejjid en-Nasa, kojeg nije stigao dovršiti, a dovršio ga je hafiz El- Iraki.

 Sunen En-Nesai

Ebu- Abdurrahman Ahmed ibn Su'ajb ibn ‘Alijj ibn Bahr En-Nesai; hafiz, šejhul-islam, rođen je 210., a umro 303. godine po Hidžri.

“Es-Sunenul-Kubra” prvo je djelo koje je napisao hafiz En-Nesai. Prilikom jednog njegovog putovanja, odnosno povratka u Egipat, prolazio je kroz Palestinu, te ga je emir jedne pokrajine upitao: “Da li je sve što je u tvom ‘Sunenu’ sahih?” Odgovorio je da nije. Tada mu je emir rekao: “Odvoji ono što je sahih.” Potom je sahih hadise odvojio u zasebnu zbirku i nazvao je ‘El-Mudžteba’ (Odabrani). Ta zbirka je poznata i kao: “Es-Sunenus-Sugra”. Rekao je En- Nesai: “Kada sam odlučio napisati ‘Es-Sunen’, klanjao sam istiharu, tražeći od Allaha, dž.š., da mi obznani kako da postupim sa hadisima koje prenose ljudi o kojima mi je nešto bilo na srcu (nisam bio zadovoljan njihovim predanjima), te mi je prevagnulo mišljenje da ostavim hadise koje oni bilježe.”

Hafiz Ibn – Rešid kaže: “Hafiz En-Nesai se mnogo založio da objasni slabosti koje pojedini hadisi nose u sebi. Općenito govoreći, u njegovoj knjizi je broj hadisa i slabih prenosilaca najmanji nakon Buharijine i Muslimove zbirke od hadisa iz šest poznatih djela.” Najznačajniji komentar Nesaijinog Sunena jeste komentar imama Es-Sujutija.

Sunen Ibn-Madže

Ebu – Abdillah Muhammed ibn Jezid ibn Madže; hafiz hadisa, mufessir, pisac “Sunena”, “Historije”, “Tefsira” i drugih djela. Rođen je 209., a umro 2 3. godine po Hidžri.

Njegovo djelo je poznato po imenu “Sunen Ibn- Madže”.

Prvi koji je ovo djelo uvrstio skupa sa ostalih pet zbirki u zajednički naziv “Kutubus- sitte”, (šest djela), jeste Ebu – Fadl Muhammed ibn Tahir. Umjesto Sunena Ibn – Madže, drugi kao šestu zbirku ubrajaju “Muvett'a”, od imama Malika.

Ovo djelo je poput ostalih “sunena” poredano po poglavljima koja sadrže hadise o propisima. Hafiz Ibn- Madže zabilježio je zbirku sahih, hasen, daif i nešto čudnih (munker) i lažnih (mevdu’) hadisa. Zbog toga je njegova zbirka po stupnju ispod ostalih pet spomenutih. Broj hadisa u ovoj zbirki je 4341, od toga 3002 koji su zabilježili pisci pet spomenutih djela, svi ili neko od njih. Od ostalih, tj. 1339 koje oni nisu uvrstili u svoje zbirke, 428 je sahih, 199 sa hasen (dobrim), 613 sa daif i 99 sa jako slabim ili lažnim senedom. Najvažniji komentar ove zbirke jeste “Kratki komentar” od Es-Sujutija.

Musned Ahmeda Ibn Hanbela

Šejhul-islam, Sejjidul-muslimin, hafiz, imam, Ebu- Abdillah Ahmed ibn Muhammed ibn Hanbel ez-Zuhejli, eš-Šejbani, rođen 164, a umro 241 godine po Hidžri.

Njegovo djelo je poznato kao “Musned Ahmeda ibn Hanbela.” Ovo je djelo prema imenima ashaba. Prvo spomene ashaba, a zatim hadise koje on prenosi od Poslanika, s.a.v.s. Što se tiče redoslijeda ashaba, prvo je stavio one koji su prije primili islam, pa onda one koji su poznatiji i koji su više doprinijeli sirenju vjere i više bili uz Poslanika, s.a.v.s. Tako su na prvom mjestu četverica prvih halifa, te uz njih sestrica koji su obradovani Džennetom, tako da oni čine “Ašere mubešširin” (deset obradovanih Džennetom), i tako redom.

Što se tiče broja ashaba, on je nešto veći od 690, a broj žena koje prenose hadise od Poslanika, s.a.v.s., u “Musnedu” je 96.

Šejhul-islam Ibn – Tejmije kaže: “Uslov koji je sebi postavio imam Ahmed da bi hadis zabilježio u ‘Musnedu’ strožiji je od uslova Ebu – Davuda. Ebu – Davud u svom ‘Sunenu’ bilježi hadise od prenosilaca koje je imam Ahmed ostavio i nije bilježio od njih. Također, imam Ahmed nije bilježio hadise od prenosilaca za koje se zna da lažu, kao što je Muhammed ibn Seid el-Meslub i njemu slični. Međutim, dešava se, mada rijetko, da prenosi hadise od slabih prenosilaca, koje su učenjaci ocijenili kao takve zbog slabog pamćenja.”

“Musned” Ahmeda ibn Hanbela nema puno komentara. Jedan od njih je “Bulugul-emani min esrar el-fethir-rebbani”, od Ahmeda ibn Abdurrahmana es-Sa'tija.

Muvetta’ Imama Malika

Ebu – Abdullah Malik ibn Enes el-Asbehani; imamul muslimin, hafiz, fekihul-umme, šejhul- islam.

Djelo je poznato kao “Muvetta’ imama Malika”.

Imam Malik kaže: “Ovu svoju knjigu predočio sam fakihima Medine, njima sedamdeseterici, te su se saglasili sa mnom o njoj, pa sam je nazvao ‘Muvetta’ (Pripremljena).”

Također, jedan od razloga što je knjiga nazvana tim imenom jeste to što je imam Malik olakšao i prilagodio hadise ljudima (vatta-‘e) sakupivši ih u jednu zbirku, te je stoga ona muvetta’, tj. olakšana, prilagođena i podesna.

Što se tiče stupnja ovoga djela, na njega će nam najbolje ukazati riječi imama Šafije koji kaže: “Najvjerodostojnija knjiga nakon Allahove knjige je Muvetta’ imama Malika.”

Ovo se ne kosi sa onim na što su se složili učenjaci, tj. da su najvjerodostojnije i najispravnije knjige “Sahih” Buharije i Muslima, i to iz dva razloga:

– ovaj govor imama Šafije bio je prije nego sto su napisana djela Buharije i Muslima, jer kada je imam Šafija umro (240. god. po Hidžri), imam Buharija je imao tek desetak godina. Imam Muslim je mlađi od Buharije desetak godina;

– većina onoga što je u “Muvetta-u” nalazi se u Buharijinom i Muslimovom “Sahihu”, a ono što nije u “Četiri sunena”.

Prema tome, Muvetta’ imama Malika je na stupnju iza dva “Sahiha”.

Dva najznačajnija komentara “Muvetta” su:

– “El-Istizkar fi šerhi mezheb i ‘ulemail-emsar”

– “Et-Temhid lima fil-Muvetta i ‘ulemail-emsar”

– “Et-Temhid lima fil-Muvetta'i minel-me'ani vel-esanid”oba od Ibn Abdul-Berra.

Od ostalih zbirki hadisa, poznatije su: Hakimov “Mustedrek”, Ibn- Hibbanov “Sahih”, “Sahih” od Ibn- Huzejme, “El-Mu'džemul-kebir” od Taberanija, “Sunen” od Darekutnija, “Es- Sunen el- kubra” od Bejhekija i druge.

Prostor nam ne dozvoljava pisanje o svakoj ovoj zbirci pojedinačno, sto se može uraditi u zasebnom djelu koje bi bilo posvećeno knjigama napisanim iz oblasti hadisa.

Iz knjige “Islamsko znanje” od grupe autora

Bilješke

1 Et-Tabekat
2 Et-Temjiz
3 El-Meslub i El-Kelbi jesu odbačeni prenosioci od hadiskih učenjaka.