Pitanje: Esselamu alejkum brate, da li je dužnost meni kao muktediji učiniti sehvi sedždu ako pogriješim nešto u namazu dok klanjam za imamom. Pročitao sam da postoji razilaženje po ovom pitanju, većina islamskih učenjaka smatra da muktedija nije dužan učiniti sehvi sedždu ako pogriješi u namazu, jer imam je odgovoran za njegov namaz.
Ibn Hazm je uputio kritiku na ovaj stav rekavši da je obaveza i muktediji učiniti sehvi sedždu, jer zašto bi imam bio odgovaran za nečiji propust u namazu…
Koje mišljenje je ispravnije, da li da za svaki slučaj obavim sehvi sedždu?
Jer se zna desiti da čovjek ima šejtanske vesvese po ovom pitanju, pa s ciljem otklanjanja vesvesa, da ipak učinim sehvi sedždu?
Odgovor:
Hvala Allahu Gospodaru svih svijetova, a zatim:
Što se tiče toga da li muktedija treba učiniti sehvi sedždu ili ne, s obzirom da klanja za imamom, to ima više situacija, a mi ćemo ukratko spomenuti te situacije.
Prva situacija: greška od strane muktedije prilikom klanjanja za imamom
Ovim ciljamo onda kada muktedija pogriješi dok klanja za imamom; i u tom slučaju imam je taj koji nosi (podmirava) njegovu grešku. Ovaj stav zagovara velika većina učenjaka, a neki čak spominju da je na tome idžma’ (konsenzus), poput Ibnul-Munzira u njegovoj knjizi „El-Idžma'“ (40 str.), Ibn Kudame Hanbelija u njegovom Mugniju (2/32), i Nevevija u poznatoj fikhskoj knjizi „El-Medžmu'a“. Rekao je imam Nevevi: „Ako se dogodi da muktedija pogriješi dok klanja za imamom, imam je taj koji će snositi njegovu grešku, i (na kraju namaza) niko od njih dvoje neće činiti sehvi sedždu, i oko toga nema razilaženja.“1
Dokazi ovog stava su:
Ono što se prenosi od Ebu Hurejre, radijellahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
„Imam je postavljen da se za njim povodi (slijedi), pa kada izgovori tekbir, izgovorite ga i vi… klanjajte sjedeći i vi, svi skupa.“2 Ovaj hadis općenito naređuje da se imam slijedi, i da mu se ne kontrira ni riječima ni djelima.
I ono što se prenosi od Muavije Es-Sulemija, radijellahu anhu, da je pripovijedao:
‘Dok sam klanjao s Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, neki čovjek je kihnuo. Rekao sam: Jerhamukellah (Allah ti se smilovao), pa su me ljudi prostrijelili svojim pogledima.
Nakon toga rekoh: ‘Izgubi me majka, upropastih se, šta vam je, što gledate u mene?!’
Oni počeše udarati rukama po svojim stegnima. Nakon što sam vidio da me ušutkuju, ušutio sam.
Kada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, za koga bih ja žrtvovao svoje roditelje, završio namaz, nisam vidio prije njega niti poslije njega boljeg učitelja, nije me, tako mi Allaha ni izgrdio, ni udario, ni napao. Rekao je: „Namazu ne priliči nikakav ljudski govor. Namaz je za tesbih/slavljenje Allaha, tekbir/veličanje Allaha i učenje Kur'ana.“‘3 Jasno vidimo da on nije uradio sehvi sedždu zbog svoje pogreške, niti mu je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da to uradi.
Druga situacija: greška od strane muktedije kada naklanjava nakon završenog namaza za imamom
Nakon što imam završi s namazom a muktedija ustane da naklanja propušteno, grešku koju bude tada učinio imam neće snositi, već samo muktedija, iz razloga što je on završio sa praćenjem imama onda kada je imam završio sa namazom, i zbog toga što je on sam sebi imam u naklanjavanju onoga što je propustio od namaza. I po ovom pitanju postoji konsenzus učenjaka.
Treća situacija: kada muktedija stigne na neki dio namaza za imamom, a zatim imam učini sehvi sedždu
Na primjer ako se dogodi da muktedija stigne na četvrtom rekatu, a zatim imam učini sehvi sedždu zbog greške na prvom rekatu, tada je dužan i muktedija da učini sehvi sedždu zajedno sa imamom. Ovaj stav zagovara velika većina učenjaka, a neki čak spominju da je na tome idžma’. Rekao je imam Ibn Hazm, rahimehullah: „Učenjaci su složni oko toga da onaj ko zatekne imama kako čini sehvi sedždu da je i on dužan učiniti isto, pa makar i ne napravio grešku (tj. iako muktedija nije napravio grešku, ali je dužan da slijedi imama u činjenju sehvi sedžde zbog počinjene greške)“.4
Dokaz tome je ono što se prenosi od Ebu Hurejre, radijellahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Imam je postavljen da se za njim povodi (slijedi), pa kada izgovori tekbir, izgovorite ga i vi, kada se sagne na ruku’, sagnite se i vi, kada bude izgovorio ‘Semi'allahu li men hamideh’, vi recite ‘Rabbena ve lekel-hamd’, kada se on spusti na sedždu, spustite se i vi, kada on bude klanjao sjedeći, klanjajte sjedeći i vi, svi skupa.“5
I četvrta situacija: da li muktedija treba slijediti imama kada isti učini sehvi sedždu nakon selama?
Da li je muktedija obavezan slijediti imama ako isti učini sehvi sedždu nakon što preda selam; oko ovog pitanja učenjaci se razilaze, i imaju dva mišljenja:
Prvo mišljenje: neće ga slijediti u tome, tj. neće učiniti sehvi sedždu zajedno s njim, već treba da sačeka, i tek nakon što završi sa naklanjavanjem namaza, onda će pred kraj selama učiniti sehvi sedždu. Ovo mišljenje zagovaraju malikijski i šafijski mezheb, i to je jedan od dva rivajeta imama Ahmeda, te stav šejha Ibn Baza, rahimehumullah. Ovaj mišljenje zagovaraju zbog dvije osnove:
Prva: zbog toga što je muktedija dužan slijediti imama dok je isti u namazu, a čim imam završi s namazom, zajedno s tim završava i obaveza muktedije da ga slijedi.
I druga osnova: zbog toga što je tada onemogućeno slijeđenje imama, jer će imam predati selam, pa ako ga muktedija bude slijedio u tome, time će pokvariti svoj namaz, zbog postojanja prepreke između toga, a to je predavanje selama; pa kako ga može slijediti u onome što imam izvršava nakon selama?!
I drugo mišljenje: muktedija je dužan da slijedi imama pa čak i ako on učini sehvi sedždu nakon selama. Ovaj stav zagovaraju hanefije, većina hanbelija, i jedan dio od učenjaka selefa. Njihovi dokazi su sljedeći:
Prvi: općenitost hadisa o slijeđenju imama: „Imam je postavljen da se za njim povodi (slijedi), pa kada izgovori tekbir, izgovorite ga i vi, kada se sagne na ruku’, sagnite se i vi, kada bude izgovorio ‘Semi'allahu li men hamideh’, vi recite ‘Rabbena ve lekel-hamd’, kada se on spusti na sedždu, spustite se i vi, kada on bude klanjao sjedeći, klanjajte sjedeći i vi, svi skupa.“
Drugi: sehvi sedžda je postala obavezna imamu zbog nepredviđene stvari koja mu se pojavila u namazu, pa ga muktedija u tome mora slijediti kao što ga mora slijediti i prilikom činjenja sedžde tilavet.
Treći: vrijeme u kojem će muktedija naklanjati ostatak namaza se računa tek nakon što imam završi sa svim obavezama koje ima prema namazu, pa dokle god je imam zauzet nekim od vadžiba namaza (u ovom slučaju sehvi sedždom), muktedija nema pravo da ustane radi naklanjavanja, stoga je dužan da ga prati i u tome.
I četvrti dokaz: činjenje (sehvi) sedžde je od potpunosti namaza, pa je muktedija dužan da ga prati i u tome, kao što je bio dužan da ga prati i u onome prije selama, poput ostalih muktedija.
Ovo je što se tiče same fikhske mesele o sehvi sedždi, a što se tiče vesvesa i da li je bolje da rezervno učiniš sehvi sedždu ili ne, to ćemo sada pojasniti, inšaallah.
Kada je u pitanju rezerva zbog vesvesa koje se pojavjuju u namazu, kažemo:
Rezervno musliman postupa onda kada je u pitanju sumnja, kao na primjer da je zaboravio koliko je rekata klanjao, tri ili četiri, pa odbaci sumnju a to je da je klanjao četvrti rekat, a prihvati jekin (ubjeđenje) a to je da je klanjao tri rekata, i tako klanja još jedan – četvrti – rekat. Ovo se navodi u poznatom hadisu. Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:
„Ako neko od vas posumnja u namazu i ne bude znao koliko je klanjao: tri ili četiri rekjata, neka odbaci sumnju i nastavi odakle je siguran; prije nego što preda selam, neka učini dvije sedžde. Ako bude klanjao pet rekjata, te sedžde će mu upotpuniti namaz, a ako njima bude upotpunio četiri rekjata, one će biti poniženje za šejtana.“6
Dok što se tiče toga da li učiniti sehvi sedždu nakon imama ili ne, onda tu nema mjesta za rezervu, jer to nije stvar sumnje zbog koje treba učiniti nešto rezervno, već je to postupanje po prioritetnijem mišljenju. Pa ako vidiš da je jače mišljenje da ne trebaš činiti sehvi sedždu zbog toga što je imam odgovoran i za tvoj namaz, onda je ti nećeš činiti. Ako, pak, drugo mišljenje smatraš jačim i ispravnijem, onda ćeš učiniti sehvi sedždu zbog ispravnosti tog stava, a ne zbog rezerve.
A što se tiče vesvesa u namazu, sve je to od šejtana koji nastoji da pokvari namaz muslimanu. A najbolji i najdjelotvorniji lijek za to jeste savjet kojeg je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uputio klanjačima.
Ebul-‘Ala prenosi da je Osman b. Ebil-‘As, radijellahu anhu, došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: ‘Allahov Poslaniče, šejtan me odvraća od namaza i pravi mi zbrku prilikom učenja u namazu.’
Allahov Poslanik, sallallahu aljhi ve sellem, je rekao:
„To je šejtan koji se zove Hinzeb. Kada ga osjetiš, zatraži zaštitu od Allaha protiv njega7 i pljucni na lijevu stranu tri puta.“
Nastavlja Osman pa kaže: ‘Tako sam i postupio pa ga je Allah od mene udaljio.’[8] A Allah najbolje zna.
Molim Uzvišenog Allaha da nas učini od Njegovih iskrenih i bogobojaznih robova koji uvijek teže istini radi postizanja Njegova zadovoljstva. Vel-hamdulillahi Rabbil-alemin.
Preveo i prilagodio:
Emir Krčo
Bilješke:
1 El-Medžmu'a (4/143).
2 El-Buhari (734).
3 Muslim (537), Ebu Davud (930).
4 Meratibul-idžma'a (33 str.)
5 El-Buhari (734), Muslim (414).
6 Muslim (571).
7 Tj. izgovori: Euzubillahi mineš-šejtanr-radžim, što znači: Utječem se Allahu od prokletog šejtana. (op. prev.)
8 Muslim (2203).
