Najveći uzrok zbog kojeg su ovi pali u zabludu jeste njihovo druženje sa filozofima i uzimanje znanja od njih. Oni (filozofi) su najudaljeniji narod od dokazivanja s onim sa čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme.
Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, je poslan sa jasnim dokazima i uputom. On pojašnjava i razumske dokaze a obavijestio je i o stvarima gajba koje ljudi ne mogu spoznati svojom pameću.
Filozofi kažu: „On (Poslanik) ljude nije okoristio znanjem putem svojih obavijesti niti svojim dokazima, on se ljudima i masama obraćao kao govornik kako bi se okoristio obični svijet. Oni su u pogledu Gospodara i onog svijeta vjerovali ono što im koristi mada je to laž i netačno.“
Suština njihova govora se svodi na tvrdnju da poslanici lažu o onome o čemu su obavijestili ali je ta laž, po njima, radi opšte koristi. Tako da je na osnovu ovog njihovog ubjeđenja nemoguće da oni traže i uzimaju znanje iz poslaničkih obavijesti.
Ako se njihove obavijesti ne poklapaju sa onim o čemu su obavijestili, kako onda potvrđuju razumske dokaze koji potvrđuju ono o čemu su obavijestili?!
Zatim apologetičari kažu: Oni govore istinu ali u pogledu razumskih dokaza ne koriste njihovu metodologiju, iako Kur'an sadrži razumske dokaze, tako da se udaljavaju od Kur'ana i tefsira i ne posvećuju pažnju Kur'anu, hadisu i govoru selefa ovog umeta. Ako i nauče nešto od toga to je zbog toga što se većina svijeta veže za to, kako bi i oni na taj način živjeli sa njima i spominjali te stvari a ne zato što vjeruju u njegovu obaveznost u svojoj unutrini.
Dok druga vrsta apologetičara uopšteno veliča Kur'an i tefsir mada pri sebi imaju neke od novotarija.
Kada su Tatari zauzeli Bagdad, Tusi je bio Holakov(vođa Tatara) astrolog i oduzimao je od ljudi knjige, vakufsku imovinu i vlast. Uništavao je islamske knjige kao što su knjige tefsira, hadisa, fikha i rekaika a uzimao je i veličao knjige iz medicine, astrologije, filozofije i arapskog jezika.
Proučavao je filozofiju i bavio se sihrom tako da se koristio i džinima. Neki šejtani su mu objavili da će ovi zauzeti islamsku zemlju. Otuda je on nekim našim prijateljima govorio: „O ti, u ovoj džamiji se malo proučava logika, matematika, priroda i božanske nauke,“ a zatim ga je oraspoložio rekavši: „I arapski jezik također.“
Što se tiče arapskog jezika on je muslimanima potreban kako bi spoznali Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, njegovu poruku i poslanicu. Pa ako se ljudi okrenu od ove osnove, onda će jezičari biti na stepenu pjesnika iz perioda džahilijjeta, onih koji su autori „Sedam muallekata“ tj. poezije koja je bila okačena o Kabu, i drugih njima sličnim od stanovnika vatre.
Izvor: Ibn Tejmijje – Furkan, 331.
