Sunnet je učenje sa dubokim razmišljanjem (et-tedebbur) i razumijevanjem ( et-tefehhum)

Ovo je najveći cilj i najvažnija obaveza. Na takav način prosvjećuju se srca i šire prsa. Uzvišeni kaže (u prijevodu značenja):

“Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili…“ (Kur'an, 38:29)

Također, kaže:

„A zašto oni ne razmisle o Kur'anu?” (Kur'an, 4:82)

To se radi tako što se srce zaposli razmišljanjem o značenju izgovorenog razumijevajući značenje svakog ajeta spoznajom naredbe i zabrane uz prihvatanje svega toga. Ako mu je ranije promaklo prakticiranje nečega, onda se pokaje i zatraži oprosta. Kad prouči ajet milosti obraduje se i zatraži je. Kad prouči ajet patnje ili ajet kuđenja, sustegne se i zatraži utočište, ili ajet dove pa zatraži i zamoli.

Muslim bilježi od Huzejfe koji kaže: “Jedne noći klanjao sam s Poslanikom, a.s, koji započe sa Bekarom, zatim prouči i Nisa’ a onda i Ali Imran. Učio je polahko. Kada bi učio ajet u kome se veliča Allah, veličao bi Ga, a kada prouči ajet dove, zamolio bi, ili ajet utjecanja pa bi zatražio utočište.”

Ebu Davud, Nesa'ija i drugi bilježe od ‘Avfa b. Malika koji kaže: “Jedne noći klanjao sam nafilu sa Poslanikom, a.s, koji prouči Bekaru ne prošavši ajet milosti a da ne zastane i zatraži je, niti ajet patnje a da ne zastane i zatraži utočište – spas.”

Bilježe Ebu Davud i Tirmizija hadis: “Ko prouči Vet-tini vez-zejtuni neka na kraju izgovori: Bela, ve ene ala zalike mineš-šahidin. (Jeste, i ja to potvrđujem). A ko prouči La uksimu bi jevmil-kijame… do kraja i završi s ajetom: Elejse zalike bi kadirin ala en juhjijel-mevta, (I zar Taj nije kadar da mrtve oživi), neka izgovori: Bela (Jeste, On je Moćan). A ko prouči El-Murselat i dođe do ajeta: fe bi ejji hadisin ba'dehu ju'minun, (Pa u koji će govor, ako ne u Kur'an, vjerovati?!), neka rekne: Amenna billahi (U Allaha vjerovasmo).”

Ahmed i Ebu Davud su zabilježili od Ibni ‘Abbasa da je Poslanik, a.s, kad prouči Sebbihisme rabbikel-e'ala izgovarao: Subhane rabbijel-e'ala (Slavljen je Moj Uzvišeni Gospodar). Tirmizija i Hakim su zabilježili od Džabira koji kaže: “Došao je Poslanik, a.s, među ashabe i proučio im suru Er-Rahman od početka do kraja. Oni su ćutali. Poslanik, a.s, im reče: “Proučio sam ovu suru džinima koji su se ponijeli ljepše nego vi. Naime, kad god sam proučio: Fe bi ejji ala'i rabbikuma tukezziban, oni su rekli: Ve la bi šej'in min ni'amike rabbena nukezzibu, ve lekel-hamd (Nijednu Tvoju blagodat, Gospodaru naš, ne poričemo. Pa neka Ti je hvala).“

Ibn Mirduvejh, Dejlemi i Ibn Ebid-Dunja, zabilježili su u dovi, a i drugi sa vrlo slabim lancem prenosilaca od Džabira, da je Poslanik, a.s. proučio: Ve iza se'eleke ‘ibadi anni fe inni karib, (A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno blizu)1, pa onda rekao: “Gospodaru moj, Ti si naredio dovu i obavezao se da joj udovoljiš. Odazivam Ti se, Gospodaru moj, odazivam. Odazivam se Tebi koji druga nemaš, odazivam. Tvoje su blagodati i vlast, i Tebi zahvala pripada. Ti ravnoga nemaš. Svjedočim da si Ti Jedan, Jedini, Neovisni. Nisi rodio i rođen nisi. I Tebi niko ravan nije. Svjedočim da je Tvoje obećanje istina, kao i susret s Tobom. Džennet je istina, a i vatra je istina. Sudnji čas će, neumitno, doći i Ti ćeš proživiti one u kaburima.”

Ebu Davud zabilježio je, a i drugi hadiski autoriteti, od Va'ila b. Hudžra: “Čuo sam Allahovog Vjerovjesnika, s.a.v.s, kada je proučio: Veled-dallin da kaže: Amin (Uslišaj Bože), otežući izgovor.“

Taberani bilježi ovu predaju sa tri puta izgovorenim: Amin, a Bejhekija u verziji: Rabbigfir li, amin (‘O moj Gospodaru, oprosti mi. Amin’).

Ebu ‘Ubejd bilježi od Ebu Mejsere da je Džibril poučavao Allahovog Poslanika, a. s, izgovoru: Amin, nakon što završi sa učenjem Bekare.

Bilježi i od Mu'aza b. Džebela da je, nakon što završi sa Bekarom izgovarao: Amin.

En-Nevevi kaže: “Od adaba je da se kod učenja ajeta: Ve kaletil-jehudu ‘uzejrunibnullahi… ‘ (‘Jevreji govore: Uzejr je Allahov sin)2 i Ve kaletil-jehudu jedullahi magluleh… (Jevreji govore: Allahova ruka je stisnuta…)3, snizi glas. Tako je činio En-Neha'i.”

(Iz djela Adabi učača i učenja Kur'ana)

1 Kur'an, 2, 186.
2 Kur'an, 9:30.
3 Kur'an, 5:64.