Naš drug bio je poput radija. Da, radija koji ne prestaje da govori — što je, uostalom, i odlika ljudi u vremenu u kojem živimo. Ono što je najupečatljivije za naše doba jeste da je to vrijeme govora i priče. Govor, govor, govor… danonoćno, bez šutnje i prestanka.
Bolesti jezika je puno, a u medžlisima govora ćeš od tih bolesti naći: laž, licemjerstvo, ogovaranje, prenošenje tudjih riječi, ružan govor, ismijavanje drugima, omalovažavanje ljudi, imitacija i oponašanje drugih. Pričaj do mile volje o ovim bolestima koje ćeš naći na medžlisima govora i priče.
Našeg druga su u džahilijetu zvali Rojter zbog njegovih istraživanja vijesti i prenošenja istih. Svaka vijest kod njega je bila Fulan i fulana… nije šutio. Kada ne bi našao kakvu vijest onda je morao da nešto izmisli, slaže i napiše. A i u situaciji kada bi prenio kakvu vijest obavezno bi na nju stavljao svoje fusnote i dodatke kako bi priča bila što ljepša.
Potom se naš drug prihvatio iltizama (vjere), ali ga njegov hobi još uvijek nije napustio, a posebno u novom okruženju kada je stekao nove poznanike i odlazi na razna mjesta gdje ga pitaju pa on priča. Njegov džahilijet je ponovo isplivao na površinu time što bi dodavao u pričama, što bi na kraju dovodilo do odavanja tajni i ispoljavanja stvari koje se ne smiju ispoljavati. Među braćom se proširila priča kako se njemu ne može povjeriti tajna, te je šejh otvorio i ovu tešku bolest našeg druga i krenuo sa liječenjem rekavši:
Među nama ima onih koji javno objelodanjuju tajne. Vidio sam i one koji su sebebom odavanja tajni svome bratu nanijeli ezijet, a možda i naškodili njegovom dunjaluku ili njegovoj vjeri. Da i ne govorimo o najvećoj nesreći u svemu tome, a to je prenošenje riječi sa medžlisa daija i učenjaka, pod izgovorom vjere, unoseći tako razdor i ljubomoru među njima.
Nažalost, ovo rade određeni ljudi misleći da time brani islam a on ga, miskin, ruši. To je simptom džahilijetske ostavštine čiji tragovi još uvijek nisu iščezli, stoga se mora izliječiti.
Naš drug u svom džahilijetu nije obraćao nikakvu pažnju na svoj jezik. Govorio bi šta hoće, kada hoće, i gdje hoće bez nadzornika nad njegovim strastima i prohtjevima. Često je ponavljao: “Kome se ne sviđa što ja pričam neka začepi svoje uši.” Tajne kod njega nisu imale nikakvu vrijednost, pa bi tako govorio: “A zašto da ih uopšte bude (tj. tajni) ko se plaši, taj ne govori.”
Navikao se na odavanje tajni a pogotovo kada mu je njihovo odavanje pribavljalo kakvu korist. Tako je živio naš drug a njegov jezik nije imao ni dabit ni rabit (tj. ni pravilo ni veznik).
Potom… potom šta?… potom se prihvatio iltizama. Jeste, vallahi se prihvatio iltizama. Pustio je bradu, ušao u mesdžid i slušao dersove. Sada su njegovi drugovi bili šejh fulan, brat fulan, daija fulan i imam fulan i fulan. Bez obzira na njegov iltizam, bio on duži ili kraći, njegov jezik se još uvijek nije skratio. Još uvijek ne prestaje sa svojim zafrkancijama i govorom, a ponekad se provuče i kakva ružna riječ.
Braća oko njega bi se ponekad smijala, ponekad bi se mrštili, ali niko ne bi izvršavao svoju ulogu time što bi ukorio i „skratio!“ jezik našeg druga.
Da, naš drug je čuo o vrijednosti šutnje i pokuđenosti pretjeranog govora, o opasnosti gibeta, nemimeta… Da, sve je to čuo ali ga nije sproveo jer njime još uvijek preovladava džahilijetska kultura. Srce još uvijek nije u potpunosti čisto, a program odgoja i čišćenja je jako slab ili ga uopšte i nema.
Dragi brate! Kada si se prihvatio iltizama i postao zadovoljan Allahom kao svojim Gospodarem, islamom kao svojom vjerom, i Muhammedom kao svojim poslanikom, predvodnikom, odgajateljem i učiteljem, onda moraš imati program u odgoju i čišćenju svoje duše, kako bi se očistilo tvoje srce i „ispravio“ tvoj jezik.
Koliko god govorili i pozivali na preciziranje i kontrolisanje jezika, nećeš to ostvariti sve dok ne očistiš svoju dušu. Ostaci džahilijeta isplivaju i čovjeka savlađuje njegova narav i ćud. Međutim, dok se operacija čišćenja ne upotpuni – a ona traje tokom čitavog života – moraš se boriti i suzbijati ostatke džahilijeta. Što se tiče tajni, ma kakve one bile, njihova stvar je krupna i njihovo odavanje predstavlja fesad i to veliki. Koliko je samo odavanje tajni bilo sebeb kidanja veza, rušenja familija i buđenja srdžbe i ljubomore u prsima. Nema rješenja ovim stvarima osim da se odgojiš i očistiš svoju dušu.
Autor: Muhammed Husejn Jakub
Iz djela Kissatu el iltizam
Naslov od Menhedža
Ostale dijelove iz istog serijala ovdje.
You must be logged in to post a comment.