Hidžra – nepresušno vrelo

Hidžra u svojoj suštini nije samo prelazak s jednog parčeta zemlje na drugo, već je nepresušni izvor kroz koji čovjek iznova iscrtava mapu svog postojanja, potvrđuje svoj identitet i određuje svoj pravac. To je veliki trenutak iskrenosti u kojem čovjek daje prednost onome u šta vjeruje nad onim na šta je navikao, onome što smatra istinom nad onim što se navikao od batila, i onome što je kod Allaha nad onim što je kod ljudi.

Zato hidžra Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije bila bijeg od bolne stvarnosti, niti bježanje od zlostavljanja, niti potraga za vlašću ili uzdizanjem na Zemlji. Bila je to trajna poruka da vjernika ne zarobljava geografija, ne porobljava sredina i ne sputavaju običaji. On se kreće tamo gdje može ostvariti svoje robovanje Allahu, boravi tamo gdje njegova misija cvjeta, a odlazi kada ostanak postane prijetnja njegovoj vjeri i vrijednostima.

Otuda je hidžra trajno i obnovljivo značenje koje nije ograničeno vremenom, škola čija se vrata ne zatvaraju do Sudnjega dana. Dokle god čovjek živi, pozvan je da se u svakoj životnoj etapi zapita: Da li još uvijek boravim tamo gdje Allah želi da budem? Da li još uvijek idem putem za koji sam stvoren?

Sposobnost čovjeka da donese odluku o hidžri u njenom širem značenju dokaz je ispravnog razumijevanja, zdravog razuma i čistoće srca. Takvom odlukom pokazuje da nije postao rob slijepih emocija, prolaznih strasti niti talac ljudi, imena ili titula. Istina ostaje veća od koristi, misija uzvišenija od mjesta, a Allahovo zadovoljstvo vrjednije od svega drugog.

I što je čovjek uzvišeniji, uzvišenija je i njegova hidžra. Ako hidžreti – prelazi iz grijeha u pokornost, on je vjernik koji se bori protiv svoje duše. Ako hidžreti iz strasti u uputu, on je spoznao Allaha. Ako prelazi iz ovosvjetskih vrijednosti u vrijednosti vjere, on je čovjek koji posjeduje besiret (vid srca).

A ako je nosilac misije, njegova hidžra postaje dio same te misije. On ide za istinom gdje god ona bila i kreće se za dobrom gdje god se ono nalazilo. Ne ukoči se na jednom mjestu, ne zatvara se u jednu sredinu i ne dopušta da granice njegovog malog zavičaja postanu granice njegove velike životne misije.

Ashabi: sinovi misije, a ne mjesta

Takvi su bili ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Nisu bili sinovi mjesta koliko su bili sinovi misije. Kada ih je islam trebao u Abesiniji, bili su tamo. Kada ih je trebao u Medini, učinili su hidžru prema njoj. Kada je misija zahtijevala da se prošire po Šamu, Iraku, Egiptu i Jemenu, ponijeli su svoje duše i krenuli. Nisu tražili udobnost nego svoju obavezu. Nisu pitali gdje će živjeti, nego: „Gdje Allah želi da budemo?“

Naučili su da musliman ne kruži oko zemlje, već da se njegova zemlja okreće oko njegove misije. Prava domovina nije tamo gdje je čovjek rođen, nego tamo gdje može iskreno obožavati Allaha, nositi emanet i izvršavati svoju misiju.

Hidžra traje: „Muhadžir je onaj koji ostavi ono što je Allah zabranio“

Zato razumijemo zašto je hidžra ostala živo načelo u islamu i nakon završetka posebne hidžre iz Mekke u Medinu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je:

Muhadžir je onaj koji ostavi ono što je Allah zabranio.

To je trajna hidžra od svega što čovjeka udaljava od Allaha prema svemu što ga Njemu približava. Nekada to može biti napuštanje posla čijom zaradom čovjek nije zadovoljan. Ostavi ga znajući da je njegova opskrba kod Allaha, a ne u tom poslu, te da je dostojanstvo u pokornosti Allahu, a ne u plati koju prima.

Ponekad je to napuštanje pokvarene sredine koja iscrpljuje vjeru i moral. Čovjek ne pristaje da cijeli život provede okružen onima koji gase svjetlo njegovog srca i udaljavaju ga od Ahireta. Zato se od njih udaljava srcem, razumom i svojim društvom, čak i ako ostaje u istom gradu.

Kur'an na to jasno ukazuje:

وَإِذَا رَأَيْتَ الَّذِينَ يَخُوضُونَ فِي آيَاتِنَا فَأَعْرِضْ عَنْهُمْ حَتَّىٰ يَخُوضُوا فِي حَدِيثٍ غَيْرِهِ

„A kada vidiš one koji se rugaju Našim ajetima, okreni se od njih dok ne pređu na drugi razgovor.“ (El-En'am, 68)

To je napuštanje sijela koja umrtvljuju srce, sredina koje kvare dušu i društva koje čovjeka udaljava od njegovog Gospodara. Zato je imam Ibn Ataullah el-Iskenderi rekao:

„Ne druži se s onim čije te stanje ne podstiče na dobro i čiji te govor ne upućuje Allahu.“

Napuštanje robujućih navika (telefoni – ekrani – zabava)

Jedan od najvećih oblika hidžre jeste da čovjek napusti navike koje su ga zarobile i za koje je pomislio da bez njih ne može živjeti. Koliko je samo naizgled malih navika koje su čovjeku ukrale život! Koliko je vezanost za telefon, ekran ili zabavu iscrpila razum, opustošila srce i uništila ono najvrjednije što čovjek ima – njegovo vrijeme!

Neki ljudi danas žive kao zarobljenici svojih uređaja. Uz njih se bude i uz njih liježu, kao da se na njih odnose riječi:

اسْتَحْوَذَ عَلَيْهِمُ الشَّيْطَانُ فَأَنسَاهُمْ ذِكْرَ اللَّهِ ۚ أُولَٰئِكَ حِزْبُ الشَّيْطَانِ ۚ أَلَا إِنَّ حِزْبَ الشَّيْطَانِ هُمُ الْخَاسِرُونَ

„Šejtan ih je potpuno obuzeo pa ih je učinio da zaborave na Allaha. Oni su šejtanova skupina, a doista će šejtanova skupina biti gubitnici.“ (El-Mudžadele, 19)

Napuštanje loših navika u jelu, govoru i ogovaranju

Ima i onih koje su zarobile navike u jelu, govoru, pretjeranom brbljanju ili zadiranju u čast drugih ljudi. Tako svoje dobročinstvo nesvjesno poklanjaju drugima. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio je na takvu sudbinu riječima:

„Znate li ko je bankrot?“
Ashabi su odgovorili: „Bankrot među nama je onaj koji nema ni novca ni imetka.“
On reče: „Bankrot iz mog ummeta doći će na Sudnji dan sa namazom, postom i zekatom, ali će doći i sa uvredama koje je izgovorio, potvorama koje je iznio i nepravdom koju je drugima učinio…“

Pouke hidžre: ne vezuj se za pogrešne stavove ni iscrpljujuće poslove

U povodu blagoslovljene hidžre potrebnije nam je nego ikad da naučimo ovu veliku lekciju: da se ne držimo stavova za koje se pokazalo da su pogrešni, da se ne predajemo sredinama koje su pokvarile naš razum, da se ne vezujemo za poslove koji su iscrpili naše vrijednosti i da ne postanemo robovi položaja, mjesta ili imena.

Allah nas nije stvorio za određenu zemlju, određeni posao ili određeno društvo. Stvorio nas je samo radi Sebe:

يا أيها الناس اعبدوا ربكم

„O ljudi, obožavajte svoga Gospodara.“ (El-Bekare, 21)

A zatim je pojasnio granice obaveze:

إِنَّ أَرْضِي وَاسِعَةٌ فَإِيَّايَ فَاعْبُدُونِ

„Moja je Zemlja prostrana, zato samo Mene obožavajte.“ (El-Ankebut, 56)

Ako ti neka zemlja otežava pokornost Allahu – učini hidžru. Ako ti neka sredina ugrožava vjeru – učini hidžru. Ako te strast sprječava da vidiš istinu – učini hidžru. Ako te navika sputava na putu prema Allahu – učini hidžru.

Najopasnija potlačenost: potlačenost strastima, navikama i sredinom

Najopasnija vrsta potlačenosti nije samo potlačenost od strane tirana, već potlačenost strastima, navikama i sredinom. To je trenutak kada se čovjek toliko preda njima da izgubi svoju volju i slobodu.

Zato će na Sudnjem danu odjeknuti potresno pitanje:

قَالُوا فِيمَ كُنتُمْ ۖ قَالُوا كُنَّا مُسْتَضْعَفِينَ فِي الْأَرْضِ ۚ قَالُوا أَلَمْ تَكُنْ أَرْضُ اللَّهِ وَاسِعَةً فَتُهَاجِرُوا فِيهَا ۚ

„U kakvom ste stanju bili? Oni će reći: ‘Bili smo potlačeni na Zemlji.’ A bit će im rečeno: ‘Zar Allahova Zemlja nije bila prostrana pa da se na njoj iselite?'“ (En-Nisa, 97)

To je poziv na istinsku slobodu: slobodu srca od strasti, slobodu razuma od zablude i slobodu duše od vezivanja za bilo koga osim za Allaha.

Hidžra: odluka o obnovi čovjeka i misije

Hidžra nije samo uspomena koju obilježavamo. Ona je odluka kojom obnavljamo svoju ljudskost, vraćamo svoju misiju i potvrđujemo da smo stvoreni radi Allaha. I da ćemo ostati muhadžiri prema Njemu dok god srce kuca i dok god život traje:

وَمَن يَخْرُجْ مِن بَيْتِهِ مُهَاجِرًا إِلَى اللَّهِ وَرَسُولِهِ ثُمَّ يُدْرِكْهُ الْمَوْتُ فَقَدْ وَقَعَ أَجْرُهُ عَلَى اللَّهِ ۗ

„A onome ko učini hidžru Allahu i Njegovom Poslaniku, pa ga potom zatekne smrt, njegova nagrada je sigurno kod Allaha.“ (En-Nisa, 100)

Autor: Džemal Abdus Settar
Izvor: nasehoon.org