Rekao je imam Ibnul-Kajjim, rahimehullah:
“Znaj da postoje dvije vrste ljepote: vanjska i unutrašnja. Vanjska je ljepota ono što je omiljeno samo po sebi, dok je unutrašnja ljepota ljepota znanja, razuma, darežljivosti, čednosti, hrabrosti. Ova unutrašnja ljepota jeste ono u šta Allah Uzvišeni gleda, vrijednuje i voli kod Svoga roba kao što se prenosi u vjerodostojnom hadisu:
Uzvišeni Allah ne gleda u vaša lica i imetke, nego gleda u vaša srca i djela.
Unutrašnja ljepota uljepšava vanjsku ljepotu, pa makar spoljašnjost i ne bila izrazito lijepa.
Unutrašnja ljepota čini onoga ko je posjeduje privlačnim, simpatičnim i dragim ostalim ljudima shodno veličini i jačini vjere i pozitivnih osobina kojima se njegova duša okitila. Ko god ga vidi osjeća poštovanje prema njemu, a ko se bude družio s njim zavoli ga i to je ono što možemo vidjeti u našem svakodnevnom životu.
Nekada se desi da vidiš dobrog i pobožnog čovjeka, lijepih moralnih osobina pa ti se čini da je to najljepši čovjek kojeg si vidio iako je, možda, ružnih crta lica. Ta će ljepota posebno biti izražena ukoliko klanja noćni namaz, jer će to učinit njegovo lice svijetlim i ljepšim.
Neka je žena često i mnogo klanjala noćni namaz pa je neko upita o tome, a ona mu odgovori: ‘Noćni namaz proljepšava lica, i ja želim da moje lice bude lijepo’.
Ono što još ukazuje na to da je unutrašnja ljepota bolja i vrijednija od vanjske ljepote jeste i to što srca veličaju i vole njenog nosioca više nego onoga ko posjeduje samo vanjsku ljepotu.”
Autor: Ibnul-Kajjim el-Dževzijje
Iz knjige ‘Uvođenje zaljubljenih u vrt ljubavi’ (241. str)
Priprema: Menhedž
