Pitanje: Kada neko izgubi nadu u Allahovu milost, da li time postaje nevjernik shodno onome što se spominje u 87. ajetu sure Jusuf?
Odgovor:
Hvala Allahu Gospodaru svih svijetova, a zatim:
Rekao je Uzvišeni Allah:
„Doista, nadu u Allahovu milost gube samo ljudi koji su nevjernici“ (Jusuf, 87)
Ovaj plemeniti ajet ukazuje na to da su očaj i gubljenje nade u Allahovu milost od osobina nevjernika. Ali iz toga ne proizilazi nužno da je onaj kod koga se nađe svojstvo nevjernika – nevjernik poput njih. Očaj i gubljenje nade u Allahovu milost može biti kufr (nevjerstvo) koji izvodi iz vjere, a može biti i veliki grijeh (koji nije na stepenu kufra, op.M).
Stoga, pravilo po ovom pitanju je sljedeće: očaj, prilikom kojeg se izgubi nada u Allahovu milost, i Njegovu pomoć i oprost, svejedno bilo to po pitanju dotičnog čovjeka ili nekog naroda, te se uz to pojavi negiranje veličine Allahove milosti i oprosta, takav je nevjernik. To zbog toga što sadrži nijekanje Kur'ana i mutevatir šerijatskih tekstova, te loše mišljenje o svom Uzvišenom Gospodaru, jer On Uzvišeni kaže, a Njegove riječi su istina:
„Reče On, ‘a milost Moja obuhvata sve'“(El-A'raf, 156)
S druge strane, dotični kaže da mu On Uzvišeni neće oprostiti! Takav ograničava nešto što je veoma prostrano. Dakle, ovakav je propis onoga ko kod sebe ima spomenuto ubijeđenje, kao što to spominje imam El-Kurtubi u svom Tefisru (5/160).
Ako pak to bude zbog veličine grijeha, i smatranja da je nepojmljivo opraštanje tolikih i takvih grijeha; ili gledajući Allahovu odredbu i Njegove kosmičke naredbe, poput gubljenja nade u opskrbu, darivanju potomstva i sl., ali se uz to ne izgubi nada u Allaha – onda je ovo veliki grijeh, i veći je od svih ostalih grijeha. No, ipak nije kufr.
Ovaj grijeh se smatra najvećim po konsenzusu svih učenjaka, zato što je o njemu došla i te kako žestoka prijetnja, kao što je govor Uzvišenog:
„Doista, nadu u Allahovu milost gube samo ljudi koji su nevjernici“ (Jusuf, 87)
I Njegov govor:
„A ko osim oni koji su zabludjeli gubi nadu u milost svoga Gospodara?!“ (El-Hidžr, 56)
A Allah najbolje zna.
Za detaljnije pojašnjenje, mogu se pogledati sljedeće knjige:
- Tefsir El-Kurtubi (5/160),
- Ez-Zevadžir (40-ti grijeh) od El-Hejtemija,
- Komentar na Tahavijsku akidu (7/200) od šejha Saliha Alu šejh, i
- El-Mevsuatul-fikhijjetul-kuvejtijje (1/552).
Izvor: https://islamqa.info/
