Pitanje: Javljam se iz Australije. Zamolio bih vas da uputite savjet muslimanima koji borave na Zapadu kada je u pitanju potvrda nastupa mjeseca ramazana. Svake godine se u vezi s tim dešava veliko razilaženje i mnoštvo podjela.
Odgovor: Stvarnost je da će razilaženja oko toga biti i dalje. Ali, ono što mogu posavjetovati braću koja borave na Zapadu, a ujedno i na drugim mjestima, jeste da pristupaju takvim i sličnim pitanjima oko kojih se razilaze sa milošću, jer je Allah u Kur'anu spomenuo milost prije znanja: “… kome smo milost Našu darovali i onome što samo Mi znamo naučili.” (El-Kehf, 65)
Naši imami u prvim generacijama su uvijek govorili kada navode mišljenja oko kojih postoji razilaženje: “Naš govor je istina, ali je moguće da griješimo; a govor drugih je pogrešan, ali je moguće da su u pravu.”
Imate pojedine ljude, kada navode pitanja idžtihāda, koji su kategorični da je njihovo mišljenje obaveza slijediti, te pokušavaju potisnuti mišljenja svih drugih ljudi, iako ne posjeduje jasan dokaz iz Kur'ana niti iz Sunneta. Jedino što posjeduje je njegovo shvaćanje dotičnog kur'ansko-hadiskog teksta, ali isto tako i drugi imaju svoja shvaćanja istih tih tekstova.
Dakle, ovo pitanje je pitanje idžtihāda. Ono što savjetujem ovu braću, a i sve druge, jeste da se udalje od pitanja oko kojih ima razilaženja ili od stvari koje potpaljuju sporove i rasprave.
Nema smetnje da se ja i ti raziđemo. To je dozvoljeno. Nemoguće je ujediniti ummet na jednom mišljenju. Stvarnost je takva da je nemoguće ujediniti ummet oko ovakvih pitanja, ali je moguće da poštujemo jedni druge oko pitanja u kojima ima idžtihāda. Pogotovo kada su u pitanju braća koja se pozivaju da su sljedbenici ehlis-sunneta vel-džemā'ata, prilikom razilaženja oko određenih pitanja, obaveza je da budu jedni prema drugima samilosni, da brane jedni druge, da pomažu jedni druge, jer Allah, dželle ve ‘ala, kaže: “Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!” (Alu Imrān, 103)
Ako postoji u datoj zemlji na Zapadu spor među braćom koja tamo žive, pa neki među njima govore da treba napraviti komisiju koja će pratiti mlađak, to je dobro i u tome nema smetnje. Druga skupina govori da nema potrebe za ikakvim komisijama, nego ćemo pratiti najbližu zemlju koja se oslanja na viđenje mlađaka, i to nije sporno. Treća skupina govori da treba pratiti viđenje mlađaka u Mekki, kao što je to bio stav imama Ahmeda b. Hanbela, rhm, i mnogih drugih učenjaka, za mjesta u kojima je teško vidjeti mlađak. Sve to su mišljenja i stavovi priznatih učenjaka.¹
Fino je da se braća ujedine na jednom stavu. Međutim, ako nisu u stanju da izađu u javnost sa jednim stavom, smatram da trebaju jedni drugima tražiti opravdanja. Nema potrebe da jedni druge vrijeđaju i psuju, ili da jedni prema drugima iskazuju neprijateljstvo, ili da jedni druge etiketiraju i sl. Sve to je pogrešno i nema nikakve veze sa Šerijatom. To pitanje je pitanje idžtihāda i nije dozvoljeno da jedni druge izbjegavaju, niti ignorišu, niti proglašavaju novotarima u pitanjima oko kojih nema jasan dokaz kojeg je obaveza slijediti.
Savjetujem braću da pokušaju ujediniti svoje redove koliko god je moguće, pogotovo u ovom stanju kroz koje prolazi ummet, pa ako nisu u mogućnosti ujediniti se na jednom stavu, u najmanju ruku neka traže opravdanja jedni drugima i neka budu međusobno milostivi, jer to im je obaveza.
Šejh muhaddis Sulejman b. Nāsir b. Abdullah el-Ulvan, hafizehullah
(Komentar Knjige o postu iz Tirmizijine zbirke hadisa, 2. predavanje)
Prijevod: Amir I. Smajić
Medina, 26. ša'bān, 1436 god.
