Pošto smo ovo razjasnili, vidimo da je čovjeku najpotrebnije da zna šta mu šteti kako bi se toga otarasio i da zna šta mu je korisno kako bi to sačuvao i činio ga. Tako će voljeti korisno, a mrziti štetno, i njegova ljubav i mržnja bit će u skladu s onim što voli, odnosno mrzi Uzvišeni Allah. Ovo je jedna od potrebnih stvari za robovanje i ljubav. Kad izađe iz ovih okvira, čovjek voli ono što ljuti njegovog Gospodara, a mrzi ono što On voli, pa će njegovo robovanje biti manjkavo shodno tome.
Dva su puta do razlikovanja dobrog i lošeg: razum i zakon (tj. Šerijat, op.M). Što se tiče razuma, Allah je razumnim i prirodnim učinio: iskrenost i pravednost, dobro i dobročinstvo, oprost i snagu, plemenite ćudi, povjerljivost, porodične veze, lijep savjet, držanje ugovora, čuvanje komšijskih odnosa, pomoć onom kome je učinjena nepravda, podršku onima koji govore istinu, gostoprimstvo i slično tome. Razumnim i prirodnim učinio je da mrzimo ono što je suprotno svemu ovom.
Primjer toga je, recimo, napiti se hladne vode kad smo žedni, pojesti nešto ukusno i korisno, kad smo gladni, i obući nešto toplo, kad nam je hladno. Isto kao što ne možemo bez ovog, tako ne možemo ni bez lijepih i korisnih osobina. Onaj ko kaže da se to ne može spoznati razumom i prirodnim putem, već samo čulom sluha, njegove riječi ne vrijede. To je objašnjeno u našoj knjizi El-Miftah u 60 poglavlja. Naveli smo dokaze Kur'ana i sunneta te razuma i prirode o štetnosti toga.
Drugi način razlikovanja dobrog i lošeg djela jeste slušanje (tj. slijeđenje upute, op.M). Ovaj je način bolji i jasniji od prvog. Osobine djela i njihove namjere mogu biti skrivene. Jedini koji to potpuno zna jeste Poslanik, s.a.v.s. Najpametniji, najbolji i najispravniji je onaj čiji se stavovi i riječi slažu sa sunnetom, kao što je rekao Mudžahid: “Najbolji ibadet je dobro misliti, a to znači slijediti sunnet.” Uzvišeni je rekao:
“Oni kojima je dato znanje dobro znaju da je ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga istina.” (Sebe, 6)
Prethodnici su one koji se nisu slagali sa sunnetom o pitanju znanja nazivali haberijama, tj. onima koji misle da sve znaju, a o pitanju praktičnih propisa zvali su ih sljedbenicima sumnje i strasti. Stav koji nije u skladu sa sunnetom jeste neznanje, a ne znanje, a strast nije vjera. Onaj koji tako postupa spada u one koji slijede svoje strasti, a ne Božiju uputu. On će imati zabludu na dunjaluku, a nesreću na ahiretu. Zabluda i nesreća zaobići će onog koji slijedi Božiju uputu s kojom je poslao Svoje poslanike i objavio Svoje knjige:
“Od Mene će vam uputa dolaziti, i onaj ko bude slijedio uputu Moju neće zalutati i neće nesretan biti. A onaj ko okrene glavu od knjige Moje, taj će teškim životom živjeti, i na Sudnjem danu ćemo ga slijepa oživiti.” (Ta-Ha, 123-124)
Slijeđenje strasti počiva na ljubavi i mržnji, kao što kaže Uzvišeni:
“O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu i na štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan, Allahovo je da se brine o njima. Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni.” (En-Nisa, 135)
“Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima osjećate nikako ne navede da nepravedni budete. Pravedni budite, to je najbliže čestitosti.” (El-Maida, 8)
Strasti ne dozvoljavaju slijeđenje upute, bile one usmjerene prema nekoj osobi ili prema nečemu drugom. Jedna strast isključuje drugu, a sve one su suprotne Božijoj uputi s kojom je poslao Svoje poslanike i objavio Svoje knjige.
Autor: Ibnul-Kajjim el-Dževzijje
Iz djela Šejtanove zamke
