Nevjernički praznici i stav muslimana prema njima (1. dio)

Sukob između istine i neistine traje sve dok postoji ovaj svijet. Slijeđenje jednog dijela ummeta Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, sljedbenika neistine u njihovoj zabludi – bilo da su to Jevreji, kršćani, vatropoklonici, idolopoklonici i drugi – te ostanak jedne skupine na istini uprkos pritiscima i ezijećenju, sve su to univerzalni, Allahom određeni i zapisani zakoni. To, međutim, ne znači predaju i kretanje putem zabludjelih, jer Onaj koji nas je obavijestio da će se to neminovno dešavati, ujedno nas je upozorio na taj put i naredio nam da ostanemo postojani na vjeri, ma koliko bilo onih koji će skrenuti i ma koliko bili jaki  oni koji su zalutali. Obavijestio nas je da je sretan onaj ko ustraje na istini, bez obzira na prepreke koje ga od nje odvraćaju, u vremenu u kojem onaj ko radi dobra djela ima nagradu kao pedeset ljudi koji su radili poput ashaba – Allah bio zadovoljan njima – kako je to potvrđeno u hadisu Ebu Sa‘lebe el-Hušenija, radijallahu anhu. (Hadis bilježe Ebu Davud i Tirmizi)

U ummetu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, pojavit će se ljudi koji će sa istine skrenuti prema neistini, mijenjati i iskrivljavati, a njihova kazna bit će da će biti uskraćeni Havda (Poslanikovog vrela) onda kada dođu oni koji su ustrajali i budu s njega pili, kao što je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:

„Ja ću vas preteći na Havdu; i bit će mi dovedeni neki ljudi od vas, pa kada posegnem prema njima da im dam da piju, bit će otrgnuti ispred mene, pa ću reći: ‘Gospodaru moj, to su moji ashabi!’ Pa će mi se reći: ‘Ti ne znaš šta su oni poslije tebe uveli.’“

U drugoj predaji stoji: „Pa ću reći: ‘Daleko bili oni koji su poslije mene mijenjali.’“ (Buhari i Muslim)

Jedan od najvećih vidova promjene i iskrivljavanja, te odricanja od vjere Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jeste slijeđenje Allahovih neprijatelja u svim stvarima – i velikim i malim – pod izgovorom napretka, civilizacije i razvoja, te pod parolama mirnog suživota, ljudskog bratstva, novog svjetskog poretka, globalizacije i univerzalnosti, i drugih blistavih, ali varljivih slogana.

Revnosni musliman primjećuje ovu pogubnu bolest kod mase ummeta – osim onih kojima se Allah smilovao – do te mjere da su ih počeli slijediti i oponašati čak i u vjerskim obredima te u njihovim običajima i tradicijama koji su karakteristični za njih, poput praznika koji su dio vjere i menhedža (pravca). Uzvišeni Allah kaže:

وَلاَ تَتَّبِعْ أَهْوَاءهُمْ عَمَّا جَاءكَ مِنَ الْحَقِّ لِكُلٍّ جَعَلْنَا مِنكُمْ شِرْعَةً وَمِنْهَاجاً

„I ne slijedi njihove strasti, suprotno istini koja ti dolazi; svakome od vas smo propisali zakon i pravac.“ (El-Maide, 48)

Također kaže:

لِكُلِّ أُمَّةٍ جَعَلْنَا مَنسَكاً هُمْ نَاسِكُوهُ

„Svakoj zajednici smo propisali obred koji ona obavlja.“ (El-Hadždž, 67)

tj. praznik koji je za nju poseban.

Mnogi muslimani su se zavarali sjajem Allahovih neprijatelja, naročito kršćana, u njihovim velikim praznicima poput rođenja Mesije, alejhis-selam – „Božića“, i praznika Nove godine, te prisustvuju njihovim proslavama u njihovim zemljama. Štaviše, neki su ih – Allah nas sačuvao – prenijeli i u muslimanske zemlje. Mnogi muslimani učestvuju u tim proslavama smatrajući ih „svjetskim prilikama“ koje se tiču svih stanovnika Zemlje, a ne znaju da je slavljenje tih praznika slavljenje obreda izvitoperene kršćanske vjere, te da je učešće u njima učešće u njihovim vjerskim obredima, a radovanje njima radovanje obredima nevjerstva i njegovoj dominaciji. U tome leži velika opasnost po vjerovanje i iman muslimana, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

„Ko se poistovjeti s nekim narodom – on je od njih.“ (Bilježi ga imam Ahmed i Ebu Davud)

Pa kakav je tek slučaj onoga ko učestvuje u njihovim vjerskim obredima?!

Zbog toga je nužno razjasniti propis o proslavljanju ova dva praznika, obavezu muslimana prema njima, način razlikovanja od njih, što predstavlja temelj našeg ispravnog vjerovanja, kao i upoznavanje s porijeklom tih praznika i njihovim obredima radi njihovog izbjegavanja i upozoravanja na njih.

Božić (rođenje Mesije, alejhis-selam) koji se kod Evropljana naziva „Christmas“ obilježava se 25. decembra kod većine kršćana. Njegovo obilježavanje je staro i spominje se u historijskim knjigama. El-Makrizi kaže:

„Doživjeli smo praznik rođenja u Kairu, Egiptu i cijelom Egipatskom području kao veliki događaj, kada su se prodavale ukrašene svijeće koje su nazivali fenjerima.“ El hutat, 1/495.

Proslave ovog praznika traju dan i noć 25. decembra u zapadnim kršćanskim društvima, a otprilike dvije sedmice kasnije kod istočnih kršćana. Tada se zatvaraju sve državne i privatne ustanove, bolnice i trgovine, a mnoga prevozna sredstva poput autobusa i vozova prestaju s radom. Život gotovo potpuno staje, kao da su se ljudi sklonili u skloništa nakon neprijateljskog zračnog napada. Ipak, primijetit će se da dvije vrste objekata ne zatvaraju vrata, nego im posao cvjeta: krčme i barovi u kojima se pije alkohol, gdje ljudi pretjeruju do gubitka razuma i kontrole nad ponašanjem.

Povod ovog praznika kod kršćana jeste obnavljanje sjećanja na rođenje Mesije, alejhis-selam, i oni imaju posebne obrede i bogoslužja, odlaze u crkve i obavljaju posebne molitve. Priča o Božiću spomenuta je u njihovim evanđeljima po Luki i Mateju, a prvo obilježavanje zabilježeno je 336. godine. Paganski obredi su ostavili trag na ovaj praznik jer su Rimljani slavili boga svjetlosti i boga žetve. Kada je kršćanstvo postalo službena religija Rimskog carstva, Božić je postao jedan od njihovih najvećih praznika u Evropi. Sveti Nikola postao je simbol darivanja, a zatim ga je zamijenio „Djed Mraz“ (Santa Claus), naročito kao simbol darivanja djece.

Mnogi muslimani u raznim zemljama poveli su se za tim obredima; pokloni „Djeda Mraza“ proširili su se u trgovinama, često u vlasništvu muslimana, ušli su u mnoge muslimanske domove, a mnoga muslimanska djeca poznaju Djeda Mraza i njegove poklone, ve la havle ve la kuvvete illa billah.

Mit o Djeda Mrazu:

Kod zabludjele zajednice, Djeda Mraz je postao velika legenda u koju vjeruju mnoga djeca. Čak je u anketi jedne američke TV-mreže za Božić 1986. godine 90% odraslih izjavilo da vjeruje u postojanje Santa Clausa. Prema toj legendi, on živi na Sjevernom polu sa suprugom i pomagačima, vodi veliku fabriku igračaka, a u božićnoj noći putuje saonicama koje vuku sobovi, spušta se niz dimnjake i ostavlja poklone u čarapama pored kamina. Roditelji, naravno, stavljaju poklone dok djeca spavaju, pa ona, kada se probude, povjeruju da je Djed Mraz stvaran.

Kršćani imaju brojne obrede u ovom prazniku, poput okupljanja kršćana Palestine u Betlehemu u ponoćnoj misi, obilježavanja početka adventa, ukrašavanja crkava i pjevanja božićnih pjesama, a praznici završavaju 6. januara. U nekim zemljama pale komad božićnog drveta vjerujući da to donosi sreću, što je rašireno u Britaniji, Francuskoj i skandinavskim zemljama.

Porijeklo božićnog drveta:

Prvi koji su koristili drvo kao simbol vječnog života bili su faraoni, Kinezi i Hebreji. Kasnije je njegovo obožavanje postalo rašireno među evropskim paganima i zadržalo se i nakon prihvatanja kršćanstva, pa su ga unosili u domove i kitili kako bi – po njihovom vjerovanju – tjeralo đavole tokom Božića. (Britanska enciklopedija, tom 3, str. 284)

Naziv „božićno drvo“ pojavio se tek u 16. stoljeću u zapadnoj Njemačkoj.

Ovo su paganski korijeni praznika koje kršćani danas slave i smatraju najvećim simbolima svoje vjere, trošeći na njih milione dolara. Oni su poput onih o kojima Kur’an kaže:

إِنَّهُمْ أَلْفَوْا آبَاءهُمْ ضَالِّينَ ۝ فَهُمْ عَلَىٰ آثَارِهِمْ يُهْرَعُونَ

„Oni su zatekli svoje pretke u zabludi, pa oni njihovim stopama žurno idu.“ (Es-Saffat, 69–70)

A kada bi pitao mnoge koji slave ove praznike zašto to čine, ne bi znali ništa više od toga da tog dana ne rade, piju alkohol i jedu puricu.

Da li kršćani zaista slave dan rođenja Mesije?

Historičari kažu:

„Mesija, alejhis-selam, nije rođen u terminu koji se danas obilježava u kršćanskim zemljama. Crkveni oci u drugom i trećem stoljeću po Isau, alejhis-selam, potvrđuju da je ono što se naziva praznikom rođenja Mesije zapravo potpuna preslika i kopija onoga što su evropski pagani slavili mnogo prije rođenja Mesije.“ (Britanska enciklopedija, tom 16, str. 364)

Kalendar kršćanskih praznika preuzet je iz Julijanskog  kalendara, kalendara koji je Julije Cezar uveo u Rim 46. godine prije nove ere, i kojim je godina određena na 365 dana. U tom kalendaru pagani su 25. decembra slavili ono što su nazivali „rođenjem nepobjedivog Sunca“, odnosno dan koji se nazivao rimskim zimskim solsticijem.

Prvo obilježavanje praznika rođenja Mesije — kako oni tvrde — održano je 336. godine u Rimu, i to 6. januara. Zatim su zapadne crkve krajem četvrtog stoljeća potvrdile proslavu rođenja Mesije na datum 25. decembra, dok Armenska crkva nije prihvatila ovu promjenu i nastavila je obilježavati taj praznik 6. januara (Britanska enciklopedija, tom 4, str. 283), što je i danas slučaj u većini istočnih zemalja.

Ipak, historičari potvrđuju da Mesija, alejhis-selam, nije rođen ni u jednom od ta dva datuma.

Nova godina (1. januar):

Njeno obilježavanje danas je izuzetno rašireno, prenosi se uživo širom svijeta, dominira medijima, a mnogi muslimani čak putuju u kršćanske zemlje radi tih proslava, upadajući u harame i sudjelujući u obredima nevjernika.

Kršćani imaju, u noći Nove godine (31. decembra), pogrešna uvjerenja i praznovjerja, kao i u svim ostalim svojim praznicima koji su prepuni toga. Ta uvjerenja dolaze od tvoraca moderne civilizacije i onih koji se smatraju „civiliziranim“, a koje mnogi licemjeri među našim narodom slijede doslovno, čak i u njihovim obredima i praznovjerjima, kako bi osigurali svoj položaj među ljudima napretka i civilizacije, i da bi se svidjeli onima sa bijelom kožom i plavim očima.

Neka od tih uvjerenja su:

• Osoba koja popije posljednji gutljaj iz boce alkohola nakon ponoći te noći bit će sretnika.
• Ako je neudata ili neoženjena, bit će prva koja će se udati/ženiti među svojim prijateljima te večeri.
• Neuspjeh da se ponese poklon prilikom ulaska u kuću na Novu godinu donosi nesreću.
• Brisanje prašine napolje na Novu godinu donosi sreću.
• Pranje odjeće i posuđa tog dana donosi nesreću.
• Održavanje vatre upaljene cijelu noć Nove godine donosi sreću…

Propis oponašanja nevjernika u njihovim praznicima:

Jedan od temeljnih principa islama jeste prijateljevanje i ljubav prema islamu i muslimanima te odricanje od nevjerstva i njegovih sljedbenika. Oponašanje nevjernika suprotno je tom principu. Jedan od nužnih vidova tog odricanja jeste da se musliman razlikuje od nemuslimana, da bude ponosan na svoju vjeru i istinski se raduje islamu, bez obzira na to koliko su nemuslimani moćni, napredni ili civilizirani, i bez obzira na slabosti, zaostalost i podjele među muslimanima.

Ni u kom slučaju snaga nemuslimana ili slabost muslimana ne smije biti izgovor ili povod za oponašanje, kako to često savjetuju licemjeri i oni koji su poraženi. Tekstovi koji zabranjuju oponašanje nemuslimana ne prave razliku između situacije slabosti i moći, jer musliman može biti ponosan na svoju vjeru i isticati islam čak i kada je slab ili zaostao.

Naš Gospodar nas poziva da se ponosimo islamom i to svrstava u najljepši govor i najljepši ponos, pa kaže:

{وَمَنْ أَحْسَنُ قَوْلاً مِّمَّن دَعَا إِلَى اللَّهِ وَعَمِلَ صَالِحاً وَقَالَ إِنَّنِي مِنَ الْمُسْلِمِينَ}

“A ko je bolji u govoru od onoga ko poziva Allahu, čini dobro djelo i govori: ‘Ja sam musliman’?” [Fussilet: 33]

Zbog važnosti razlikovanja muslimana od nevjernika, muslimanu je naređen da svaki dan, barem sedamnaest puta, moli Allaha da ga sačuva od puta nevjernika i uputi na Pravi put:

{اهدِنَــــا الصِّرَاطَ المُستَقِيمَ (6) صِرَاطَ الَّذِينَ أَنعَمتَ عَلَيهِمْ غَيرِ المَغضُوبِ عَلَيهِمْ وَلاَ الضَّالِّينَ (7)}

“Uputi nas na pravi put, put onih kojima si blagodat darovao, a ne onih nad kojima je gnjev Tvoj ili koji su zalutali.” [Fatiha: 6-7]

Mnogobrojni tekstovi iz Kur’ana i Sunneta zabranjuju oponašanje nevjernika i pokazuju da su oni u zabludi; ko ih oponaša, taj ih oponaša u njihovoj zabludi:

{ثُمَّ جَعَلْنَاكَ عَلَى شَرِيعَةٍ مِّنَ الْأَمْرِ فَاتَّبِعْهَا وَلَا تَتَّبِعْ أَهْوَاء الَّذِينَ لَا يَعْلَمُونَ}

“A tebi smo poslije odredili da u vjeri ideš pravcem određenim, zato ga slijedi i ne povodi se za hirovima onih koji ne znaju.” [Džasije: 18]

{وَلَئِنِ اتَّبَعْتَ أَهْوَاءهُم بَعْدَ مَا جَاءكَ مِنَ الْعِلْمِ مَا لَك مِنَ اللّهِ مِن وَلِيٍّ وَلاَ واقٍ}

“A ako bi slijedio strasti njihove nakon što ti je došla spoznaja, nećeš imati od Allaha nikakvog zaštitnika niti pomagača.” [Ra’d: 37]

{وَلاَ تَكُونُواْ كَالَّذِينَ تَفَرَّقُواْ وَاخْتَلَفُواْ مِن بَعْدِ مَا جَاءهُمُ الْبَيِّنَاتُ}

“I ne budite poput onih koji su se razjedinili i razdvojili nakon što su im jasni dokazi došli.” [Alu-Imran: 105]

{وَلَا يَكُونُوا كَالَّذِينَ أُوتُوا الْكِتَابَ مِن قَبْلُ فَطَالَ عَلَيْهِمُ الْأَمَدُ فَقَسَتْ قُلُوبُهُمْ وَكَثِيرٌ مِّنْهُمْ فَاسِقُونَ}

“I neka ne budu kao oni kojima je Knjiga dana prije, pa im je dugo vremena prošlo, pa su im srca otvrdla, i mnogi od njih su prestupnici.” [El-Hadid: 16]

Nema sumnje da je oponašanje nevjernika od najvećih dokaza naklonosti i ljubavi prema njima, što je u suprotnosti sa odricanjem od kufra i njegovih sljedbenika. Uzvišeni Allah zabranjuje vjernicima da ih vole i s njima budu u prijateljstvu, jer to (prijateljevanje i ljubav) može učiniti osobu – neka nas Allah sačuva – jednim od njih:

{يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ لاَ تَتَّخِذُواْ الْيَهُودَ وَالنَّصَارَى أَوْلِيَاء بَعْضُهُمْ أَوْلِيَاء بَعْضٍ وَمَن يَتَوَلَّهُم مِّنكُمْ فَإِنَّهُ مِنْهُمْ}

“O vjernici! Ne uzimajte Jevreje i kršćane za zaštitnike jedne druge; a ko god od vas ih uzme za zaštitnika, taj je od njih.” [El-Ma’ida: 51]

{لَا تَجِدُ قَوْماً يُؤْمِنُونَ بِاللَّهِ وَالْيَوْمِ الْآخِرِ يُوَادُّونَ مَنْ حَادَّ اللَّهَ وَرَسُولَهُ وَلَوْ كَانُوا آبَاءهُمْ أَوْأَبْنَاءهُمْ أَوْ إِخْوَانَهُمْ أَوْ عَشِيرَتَهُمْ}

“Nećeš naći narod koji vjeruje u Allaha i Posljednji dan da voli onoga ko se suprotstavlja Allahu i Poslaniku Njegovom, čak i kad bi to bili njihovi očevi, sinovi, braća ili bliži rođaci.” [El-Mudžadela: 22]

Šejh-ul-Islam Ibn Tejmija – neka Allah bude zadovoljan njime – kaže:
“Oponašanje dovodi do ljubavi i naklonosti u srcu, kao što ljubav u srcu dovodi do oponašanja izvana.” Iktidau siratil mustekim.

Također, komentarišući ajet iz sure Mužadele, kaže:
“Uzvišeni nas je obavijestio  da ne postoji vjernik koji voli nevjernika; ko voli nevjernike, nije vjernik; spoljašnje oponašanje jeste stvar koja može ukazivati na ljubav te je i stoga i zabranjeno. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:
’Ko se oponaša nekome, taj je od njih.’
“Najmanja stvar na koju ovaj hadis ukazuje jeste zabrana oponašanja, iako njegova spoljašnjost ukazuje na kufr  onoga ko oponaša nevjernike, kao što stoji u riječima Uzvišenog:

{وَمَن يَتَوَلَّهُم مِّنكُمْ فَإِنَّهُ مِنْهُمْ}

“A njihov je i onaj od vas ko ih iz uzme za prijatelje i zaštitnike.” [Al-Ma’ida: 51]

Isto tako, šejhul islam navodi da je od glavnog razloga nestanka i slabljenja vjere i dominacije kufra i grijeha, oponašanje nevjernika. Kao što je, s druge strane, isto tako osnova svakog hajra očuvanje sunneta Allahovih vjerovjesnika i njihova šerijata. Prethodni izvor.

Govor o oponašanju nevjernika je dug i opsežan; ali prethodno navedeni tekstovi i citati su dovoljni.

Autor: Ibrahim el Hakil
Izvor: https://ar.islamway.net/