Naslovnica Akida Institucija šerijatskog sudstva i parničenja i mogućnost njene primjene na Zapadu

Institucija šerijatskog sudstva i parničenja i mogućnost njene primjene na Zapadu

143

Institucija arbitraže (tahkima) u islamskom pravu i mogućnost njene primjene na Zapadu

Definicija arbitraže (sudstva) u arapskom jeziku i pravnoj terminologiji

Ako pogledamo riječ tahkim u arapskom jeziku vidjet ćemo da dolazi iz korijena hakeme, a slova ha, kaf i mim daju jednu osnovu, a ona je prepreka.

A prepreka, kao značenje, se može naći i u drugim izrazima, poput:

  • El-Hukm ili propis i presuda, jer je u presudi prepreka
  • El-Hikmet ili mudrost, a u mudrosti je prepreka
  • Ihkamuš-šej ili upotpuniti nešto, učiniti ga cijelokupnim, a u tome je prepreka krnjavosti i nepotpunosti.

A u pravnoj terminologiji možemo naći da su, na primjer, učenjaci hanefijskog mezheba definisali arbitražu u poznatoj Medželli kao riječ o uzimanju zadovoljavajućeg sudije (hakima, arbitra) od strane dvije zavađene stranke kako bi presudio u njihovom slučaju i riješio spor i nesuglasice.

Priroda i oblik arbitraže u islamskom pravu

Ovaj detalj se može sagledati kroz dvije tačke:

  1. Arbitraža je izgrađena na zadovoljstvu stranaka u sporu kao što je naglašeno u definiciji.
  2. Arbitraža ima sličnosti sa sudskom vlašću kao što ima sličnosti sa pitanjem punomoći, jer sudija u pitanju arbitraže sudi po onom što smatra da je istina i pravda a ne po onom što žele zavađene stranke. Isto tako u pitanju punomoći, sudija arbitraže je poput opunomoćenika i  ne može postati sudijom osim uz zadovoljstvo i punomoć zavađenih stranki.

Propis arbitraže u islamskom pravu

Većina islamskih učenjaka smatra da je arbitraža dozvoljena u islamu, a za to uzimaju dokaze iz Kur'ana, sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, predaja od ashaba, radijellahu anhum kao i određeni broj razumskih dokaza.

Mudrosti u propisanosti arbitraže

Osnovno mjesto u rješavanju sporova zauzima sudska vlast u islamskoj državi, a kako bi smo razumijeli mudrosti u propisanosti arbitraže u islamu moramo spomenuti neke posebnosti i osobine koje se ne mogu naći osim u njoj i to u većini slučajeva:

  1. Brzina rješavanja sporova, jer izabir sudije u arbitraži biva putem zavađenih stranki i normalno je da će prilikom izabira stranke koristiti najlakši put do rješavanja spora tako što će izabrati osobu koja je u stanju da to učini u što skorijem roku ili na licu mjesta, u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu.

A nešto poput toga je nepojmljivo u normalnim okolnostima ako predpostavimo da će se spor rješavati ispred sudije postavljenog od sudske vlasti u državi.

  1. Pružiti priliku zavađenim strankama da izaberu sudiju u kojeg imaju povjerenja.
  2. U arbitraži je preventiva neprijateljstva koje često biva rezultat traženja presude na sudu.
  3. Prilika da se riješi spor po sudu Allaha i Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ovo je stvar koju danas mnogi muslimani na Zapadu zanemaruju, jer postojanje arbitraže može biti rješenje u veoma mnogo sporova među muslimanima koji žive u mjestima gdje nema šerijatskih sudnica tako što će im se presuditi po Allahovom zakonu i zakonu Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Sastavni dijelovi arbitraže

Učenjaci hanefijskog mezheba naglašavaju da arbitraža stupa na snagu nakon ponude jedne stranke i prihvatanja druge, ali pored toga postoje stvari koje su neminovnost ponude i prihvatanja poput postojanja zavađenih strana i postojanje teme arbitraže.

Shodno ovom možemo reći da se arbitraža sastoji od tri sastavna dijela (rukna):

  • Dvije stranke ili zavađene strane uz postojanje sudije. Stranke se nazivaju muhakkimi ili oni koji traže sudiju radi presude, a sudija se naziva muhakkem ili kome je data pozicija sudije. Sudija se nekada zove i hakemom ili arbitrom.
  • Realizacija ponude arbitraže na određenu temu i njeno prihvatanje.
  • Tema arbitraže.

Uslovi ispravnosti arbitraže

Učenjaci su spomenuli nekoliko uslova za ispravnost arbitraže a najbliži dokazima i šerijatskim ciljevima su sljedeći:

  • da arbitraža biva rješenje za određen i postojeći spor.
  • da biva u krugu pitanja za koja šerijatski imamo pravo da postavimo arbitražni sud.

Područja primjene arbitražnog suda

Određivanje područja primjene arbitraže se vraća na prirodu prava oko kojeg je nastao spor, a učenjaci smatraju da je neispravno dati općenitu dozvolu ili pak zabranu arbitraže u stvarima gdje učenjaci nisu složni da je arbitraža prihvatljiva, nego svaki spor se gleda kao zaseban slučaj, i mora biti po određenim pravilima. I ovo je ispravno mišljenje jer do nas nije došla dozvola arbitraže u svakom sporu osim u sporovima imovinske prirode, kao što nije došla zabrana arbitraže u svakom sporu osim u šerijatskim kaznama čije pravo se vraća Allahu Uzvišenom, tako da nije ostalo osim presuda za svaki spor posebno nakon istrage i sagledavanja situacije uz mogućnost postojanja indicija koje mogu uticati na dozvolu ili zabranu arbitraže u tom području.

Za primjer možemo navesti sljedeća područja:

  • Područje imovinskih sporova u kojima ne postoji pravo Allaha Uzvišenog, jer arbitraža u šerijatskim kaznama čija priroda je samo Allahovo pravo nije dozvoljena.
  • Područje bračnih sporova mimo razvoda braka, jer, ispravno je mišljenje da arbitraža nema uloge kod razvoda braka, u smislu da arbitražni sudija može rastaviti ženu od njenog muža.

Uslovi muhakkima ili zavađenih strana u sporu prilikom arbitraže

Uslove koje su spomenuli učenjaci možemo staviti u nekoliko tačaka:

  • Da muhakkim posjeduje vlast (vilajet) nad sobom i svojim imetkom, i ovdje se govori o uslovljavanju razuma, punoljetstva, odraslosti i slobode.
  • Da posjeduje pravo upravljanja svojom imovinom.
  • Da je vlasnik prava oko kojeg se spori ili neko kome je data punomoć ulaska u spor.
  • Da nije otpadnik od islama.
  • Da je određena osoba tj. označena.
  • Da je zadovoljan prijedlogom arbitraže.

Uslovi muhakkema ili arbitra

Islamski učenjaci su spomenuli nekoliko uslova koje arbitar mora ispuniti uz napomenu da dotični uslovi nisu uvijek tačka koncenzusa između njih, a veliki broj njih je uslovio uslove koje se mogu naći i kod kadije ili postavljenog sudije ispred sudske vlasti islamske države.

Za primjer imamo sljedeće uslove:

  • Da bude određena osoba.
  • Da zavađene strane budu zadovoljne s njim.
  • Da on bude zadovoljan odlukom zavađenih strana kojom postaje arbitar.

Najpoznatije primjene arbitraže koje se spominju u šerijatskim tekstovima

  • Arbitraža u ratu između muslimana i kjafira (nemuslimana).
  • Arbitraža u pitanju određivanja nadoknade za zabranjeni ulov.
  • Arbitraža pri nesuglasicama između supružnika.

Pribjegavanje arbitraži u vremenima nepostojanja šerijatskih sudnica

Slobodno se može reći da muslimani na Zapadu prilikom rješavanja svojih sporova imaju dva izbora: traženje presude u ovosvjetskim kjafirskim sudnicma u kojima se ne sudi po Allahovom zakonu ili da traže presudu u islamskom tahkimu ili arbitraži. I ovo nije samo vezano za muslimane na Zapadu, nego i za muslimane koji žive u zemljama islamskog svijeta kojima vlada sekularistički sistem koji šerijat i Allahov zakon smatraju ništavnim i bezvrijednim. I jedni i drugi ulaze u pitanje kako postupiti kada ne postoji šerijatska sudska vlast koja će im presuditi u njihovim sporovima.

Učenjaci su postavili pravilo koje glasi da „obaveznost sredstava dolazi sa strane obaveznosti ciljeva, jer ono čime obaveza ne može biti ostvarena i samo postaje obavezom“, u značenju da kada cilj bude obavezan u šerijatu kažemo da svako sredstvo koje vodi do tog cilja biva vadžibom ili obavezom kao i sami cilj.

Ako se vratimo na pitanje arbitraže vidjet ćemo da traženje presude u šerijatu i šerijatskom zakonu je obaveza tj. vadžib i veliki temelj od temelja vjere, ili cilj kako je već pomenuto u prošlom pravilu, a primjena ovog cilja i ove osnove i temelja u neislamskim zemljama se trenutno ne može ostvariti osim putem arbitraže koja je ovdje sredstvo do ovog cilja, pa zaključujemo da je arbitraža obaveza i vadžib jer sve ono bez čega obaveza ne može biti ostvarena i samo postaje obavezom.

O ovoj danas zapostavljenoj obavezi su govorili učenjaci prošlih stoljeća poput El-Džuvejnija u knjizi Gijasul-umem, kao i Es-Sivasi (hanefijski pravnik) kada je rekao: „A kada ne postoji sultan (vladar) niti njegova zamjena kao što je slučaj u nekim zemljama muslimana nad kojim su nadvladali kjafiri, poput sadašnje Kurtube u Magribu i Belensije (Valencija) i Abesinije (Biladul-habeše) u kojima su muslimani prihvaćeni uz uslov da se od njih uzima imetak; obaveza je nad muslimanima da se slože na jednoj osobi između njih kojeg će učiniti odgovornom osobom (valijom) koji će među njima odrediti sudije za sporove ili će on lično biti taj ko riješava sporove među njima…“. Slično tome je rekao i Ibn-Abidin (također, od učenjaka hanefijske pravne škole).

Iz govora učenjaka se jasno može prepoznati obaveza traženja presude po šerijatu pa makar se to radilo i o boravku i življenju van islamske zemlje, pa čak i u situacijama ne postojanja vladara, ili  postojanje vladara nevjernika ili vladara koji je zanemario i ukinuo uspostavu Allahovog zakona na zemlji.

I na kraju bih predložio našim uvaženim daijama, profesorima i ljudima od ilma da se aktiviraju na ovom polju putem održavanja predavanja i kurseva na temu arbitraže, pisanjem članaka, prevođenjem knjiga, podučavanjem braće i sestara ovoj alternativi koja je rješenje za mnoge naše probleme, kao što bih savjetovao moju braću i cijenjene sestre da traže i žele Allahov propis i presudu kao i propis i presudu Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Senad Crnkić
Izvor: Islamhouse
Naslov: Menhedž