Od Ebu Hamaze Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, služitelja Allahova Poslanika, alejhis-selam, prenosi se da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: “Niko od vas neće biti mumin (vjernik) sve dok ne bude želio svome bratu ono što želi i sebi.”( Buhari, 1/56-57 i Muslim, 45)
Ovaj hadis bilježe Buhari i Muslim od Katade, on od Enesa. Muslimovo predanje glasi: “…sve dok ne bude želio svom komšiji ili bratu…” sumnjajući koja je riječ upotrijebljena.
Također ga bilježi i imam Ahmed u ovoj formi: “Čovjek ne može dostići istinski iman sve dok ljudima ne bude od dobra želio ono što želi i sebi.” (Ahmed, 3/176., 206)
Ovo predanje objašnjava značenje predanja koje bilježe Buharija i Muslim jer se u ovom predanju pojašnjava da se pod negiranjem imana, koje se spominje u predanju dva Sahiha, misli na negiranje njegove suštine i vrhunca jer se vrlo često zapostavljanjem određenih načela i dužnosti iman potiskuje, ali ne prestaje postojati. Primjera radi navodimo hadis:
“Nije bludnik vjernik u trenucima dok čini blud, niti je kradljivac vjernik u vrijeme dok krade, niti je vjernik onaj koji pije alkohol u vrijeme dok ga pije!” (Buhari, 5/119. i Muslim, 57)
“Nije vjernik onaj od čijih smicalica nije siguran njegov komšija.” (Buhari, 10/443)
Za onoga koji čini male grijehe ne može se smatrati da je potpuno lišen imana, već je on mumin nepotpunog imana koji je umanjen u omjeru njegovih loših djela.
Stav da velikog grješnika treba smatrati muminom umanjenog imana prenosi se od Džabira ibn Abdullaha, a to je mišljenje i Ibnul-Mubareka, Ishaka, Ibn Ubejda i drugih.
Ebu Džafer Muhammed ibn Ali smatra da velikog grješnika ne treba smatrati muminom već samo muslimanom, a neki navode da je to i odabrano mišljenje učenjaka ehli-sunneta.
Hadisom se želi reći da u osobine imana spada i to da čovjek želi svom bratu muminu ono što želi sebi, i da prezire da se njegovom bratu desi ono što ne želi da se i njemu samom dogodi.
Ukoliko taj osjećaj ne postoji u njegovom srcu, onda je to čovjek umanjenog imana.
Ebu Hurejra, radijallahu anhu, pripovijeda da mu je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: “Želi ljudima ono što želiš sebi, bit ćeš mumin!” (Tirmizi, 2305)
Poslanik, alejhis-selam, je, između ostalog, i ovim uvjetovao ulazak u Džennet. U Muslimovom Sahihu prenosi se od Abdulla-ha bin Amra bin el-Asa da je Poslanik, alejhis-selam, rekao:
“Ko želi da se izvuče iz vatre i uđe u Džennet neka dočeka smrt vjerujući u Allaha i Sudnji dan, želeći ljudima ono što želi i sebi”.
Ebu Zerr, radijallahu anhu, pripovijeda:
“Rekao mi je Allahov Poslanik, alejhis-selam: ‘Ebu Zerre! Vidim da si slab i vidim da si blag. Želim ti ono što želim i sebi. Ne prihvataj vodstvo, pa makar samo nad dvojicom, i ne prihvataj brigu o imetku siročadi!'” (Muslim, 1826)
Poslanik, alejhis-selam, zabranio je ovo Ebu Zerru jer je znao da je on slab i popustljiv, a Vjerovjesnik je to svakom slabašnom preporučivao. Poslanik, alejhis-selam, je bio vođa ljudima jer ga je Allah ojačao i pripremio za to. Naredio mu je da pozove sveljude da mu se pokore i da preuzme vodstvo nad njihovim vjerskim i svjetovnim životom.
Nu'man ibn Bešir, radijallahu anhu, pripovijeda da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: “Primjer vjernika u međusobnoj ljubavi, suosjećajnosti i samilosti jeste kao primjer jednog tijela. Kada oboli jedan njegov organ, ostatak tijela se solidariše i pridruži mu se u nesanici i temperaturi.” (Buhari, 10/438. i Muslim, 2586)
Ovo je jasan dokaz da vjernika boli i žalosti ono što boli i žalosti njegova brata.
Predmetni hadis Enesa, radijallahu anhu, ukazuje da vjernika raduje ono što raduje njegova brata vjernika i da mu želi ono što želi sebi. Sve su te osobine odbrana zdravog srca od prevare, zlobe i zavidnosti. Iz zavidnosti proistječe da zavidnik prezire da ga iko pretekne u dobru ili da bude kao on, jer on želi da bude iznad ljudi po svojim osobinama i da bude izuzetak u odnosu na njih.
Izvor: Tewhid Blogspot
