Naslovna Islam Islam za početnike Priče za djecu: Hrabri vojskovođa Zejd ibn Harise

Priče za djecu: Hrabri vojskovođa Zejd ibn Harise

110
price za djecu

Zejd b. Harisa jedini je ashab čije je ime spomenuto u Kur'anu, pa će on biti spominjan do Sudnjeg dana.

Ovog hrabrog borca krasile su i brojne druge počasti koje mu je ukazao Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, da bi skrenuo pažnju na Zejdovu vrijednost.

Nesumnjivo je da je Zejd među prvima koji su prihvatili islam, jedan od onih koji su od početka imali čast hiti s najboljim čovjekom, Poslanikom.

Posebna Zejdova počast je to što je prije pojave islama bio Muhammedov posinak. Arapi su tada pridavali pažnju posinovljavanju nezbrinute djece, a islam je poništio taj običaj kako ne bi došlo do miješanja krvne veze.

Poslanik je otkupio Zejda dok je bio rob, pa ga je oslobodio i tako je Zejd postao Poslanikov štićenik. Božiji je Poslanik, pred nekoliko Kurejšija, izjavio: “Vi koji ste prisutni, budite svjedoci da je Zejd moj sin. Imam ga pravo naslijediti, a i on ima pravo u mom imetku nakon moje smrti!”

Sve dok nije objavljen ajet: “Zovite ih po očevima njihovim…” (EI-Ahzab, 5), on se zvao Zejd, sin Muhammedov, pa su ga nakon toga opet počeli zvati Zejd, sin Harisin.

Pripovijeda se da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najdraži insan mi je Zejd, kome je Allah darovao milost uputivši ga u islam, a kome sam ja dobro učinio oslobodivši ga od ropstva.”

Zejd je imao čast da bude Vjerovjesnikov saputnik u Taif kad je krenuo u taj grad da bi pozvao njegove stanovnike da prihvate islam. Bilo je tako što se Poslanik, nakon što je pleme Kurejš istrajalo u nevjerstvu i bahatosti, uputio u Taif ne bi li pleme Sekif primilo islam i krenulo Pravim putem. Ali, u Taifu izvrijeđaše Resulullaha i napadoše ga kamenjem.

Zejd nikad nije zaboravio to blagoslovljeno putovanje, na kojem se dogodilo i još mnogo čega…

Ovaj ashab živio je uz Poslanika i podnosio neprijatnosti koje je i Poslanik podnosio. Radovao se slušajući Vjerovjesnika dok uči Kur'an, s radošću ga je opsluživao, pomno slušao njegove riječi, gledao šta on čini i u svemu ga slijedio, jer je Poslanik divan uzor i mi muslimani neizmjerno ga volimo.

Ostavljajući u Mekki svog voljenog Poslanika, i Zejd je prešao u Medinu. Tu je sa čežnjom strpljivo čekao da i Poslanik dođe, a kad je Poslanik stigao u Medinu, Zejd mu je opet, kao i prije, bio na usluzi i slijedio ga u svemu.

Zejd se borio hrabro i nesebično. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, povjerio mu je komandu u devet izviđanja.

Aiša, radijallahu anha, govorila je: “Zejd b. Harisa nije bio ni u jednoj izvidnici a da ga Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije imenovao kao zapovjednika. Čini mi se da bi Vjerovjesnik Zejda imenovao za halifu da je Zejd poživio.” Potvrda toga je to što ga je Božiji Poslanik dva puta postavljao za upravnika Medine dok je on bio odsutan: druge godine po Hidžri predvodio je bitku zvanu Buvat, a drugi put je to bilo pete godine po Hidžri, kad je Resulullah poveo muslimane u bitku protiv jevrejskog plemena El-Mustalik.

Zejd se istaknuo u mnogim bitkama. U Bici na Bedru bio je u grupi strijelaca, pa je pogodio dosta mnogobožaca. Poslije pobjede na Bedru, njemu i Abdullahu b. Revvahi, radijallahu anhum, Poslanik nije dopustio da se odmore, već im je zapovijedio da odmah pođu u Medinu kako bi stigli prije vojske i obradovali muslimane viješću o pobjedi. Ta vijest je medu muslimanima izazvala dvostruku radost, jer su poraženi mnogobošci već bili pronijeli da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ubijen i da su se muslimani razbježali.

Ovaj ashab je i poslije te bitke nastavio iskreno pomagati islamu i braniti njegove vrijednosti. Nije se plašio smrti i ahiretu je dao prednost – želio je poginuti kao šehid i zaslužiti veliku nagradu u Džennetu.

Čak i kad ga je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavljao da ga zamijeni u Medini, on je neprestano mislio kakav će biti ishod borbe.

Osme godine po Hidžri – kad je imao oko pedeset godina, a Poslanik oko šezdeset – vojskovođa Zejd poginuo je kao šehid.

Historija je zabilježila njegove velike zasluge za tih nekoliko godina, a kakve mnogi ne bi stekli ni da žive stotinu godina.

To je moralo biti tako jer je Zejda odgajao Poslanik, najbolji odgajatelj.

Zejdova smrt nije bila obična. Božiji Poslanik imenovao ga je za komandanta u pohodu na Mu'tu, a vojska je brojala oko tri hiljade hrabrih konjanika. Do toga je došlo tako što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, slao izaslanike kraljevima da ih pozovu u islam, a neko iz plemena Gassan ubio je izaslanika El-Harisa b. Umejra el-Ezdija. Zato je Vjerovjesnik protiv nevjernika otpremio vojsku. Obratio se vojnicima muslimanima ovim riječima: “Neka vas predvodi Zejd b. Harisa. Ako on pogine, komandu će preuzeti Džafer b. Ebu Talib. Ako i Džafer pogine, neka zastavu preuzme Abdullah b. Revvaha. Ako i on pogine, neka muslimani između sebe odrede onoga čije će odluke prihvatati.”

Tada je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, uručio zastavu Zejdu i naredio mu da nevjernike prvo pozove u islam, a ako odbiju prihvatiti islam, neka ih tada napadne.

Stigavši ne periferiju Šama, u grad Muan, muslimani su čuli da ih čeka nevjernička vojska sa čak stotinu hiljada ratnika! Ali, nisu se prepali ni njihove brojnosti, a ni spremnosti. U skladu s Poslanikovom naredbom, nastavili su prema Mu'ti, gdje će se doći do jedne od najpoznatijih i najtežih bitaka u historiji islama.

Zamislite samo sukob vojske koja broji tri hiljade i vojske od stotinu hiljada ratnika! Šta je muslimanima dalo snagu da to izdrže? Nepokolebljiva vjera i ljubav prema pogibiji i zalaganju na Allahovu putu. Samo se istinski vjernici mogu nositi s takvim izazovima.

Sablje su isukane, započela je silovita borba. Muslimani su nastupali odvažno i nanosili neprijatelju velike gubitke, iako ih je bilo neuporedivo manje i premda su bili iscrpljeni od puta i slabije naoružani.

Ne posustajući, Zejd se hrabro borio, nosio je zastavu islama. Nevjernici su uvidjeli da je izuzetno hrabar i vješt ratnik, da padaju mrtvi svi koji su stali pred njeg. Nisu mogli drukčije i ubili su ga na prevaru: pogodili su ga kopljem izdaleka.

Svevišnji Allah htio je da u Bici na Mu'ti poginu trojica čuvenih ashaba: Zejd b. Harisa, Džafer b. Ebu Talib i Abdullah b. Revvaha, radijallahu anhum, kojima je Poslanik u Medini povjerio emanet komande nad muslimanskom vojskom.

Saznavši da su poginuli Džafer i Zejd, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kroz suze je rekao: “Poginuše moja dva brata, ashaba i sagovornika!” i zamolio Allaha: “Allahu, oprosti Zejdu! Allahu, oprosti Zejdu! Allahu, oprosti Zejdu! Allahu, oprosti Džaferu i Abdullahu b. Revvahi!”

Tri je puta zamolio za Zejda, a jednu dovu uputio za Džafera i Abdullaha b. Revvahu, jer je mnogo volio Zejda.

Allah, dželle šanuhu, nije dopustio da Zejdovo ime i njegovu lozu prekrije korov zaborava. Kasnije je njegov sin Usama bio najmlađi zapovjednik muslimanske vojske i jedan od najhrabrijih vitezova islama.