Imam El-Hakim bilježi u „El-Mustedraku“ (241) hadis od Bešira b. El-Hasasije, radijellahu anhu, u kojem on veli:
Došao sam Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kako bih mu položio prisegu na islam, te mi je on uvjetovao sljedeće:
„Posvjedoči da nema drugog boga mimo Allaha, i da je Muhammed Njegov rob i Poslanik, klanjaj pet dnevnih namaza, posti mjesec Ramazan, izvršavaj dužnost zekata, izvrši obrede hadža, i vodi džihad na Allahovom putu.“
Ja mu rekoh: O Allahov Poslaniče, kada su u pitanju dvije stvari ja ih ne mogu izdržati (ispuniti)! Što se tiče zekata, ja ne posjedujem osim deset deva, koje su, opet, potreba moje porodice. A što se tiče džihada, pa čuo sam da oni (ashabi) tvrde da onaj ko pobjegne (s bojnog polja), takav je na sebe navukao Allahovu srdžbu! I ja se bojim da ću, kada budem prisustvovao borbi, osjetiti odbojnost prema smrti zbog toga što se moja duša uplašila.
Tada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uhvatio njegovu ruku te je zatresao, a potom kazao:
„Nema sadake niti džihada? Pa, čime ćeš ući u Džennet?!“
Pa sam rekao: O Allahov Poslaniče, dajem ti prisegu na sve te stvari.1
Imam El-Hakim je kazao:
Sened ovog hadisa je sahih, iako ga njih dvojca (Buhari i Muslim) nisu zabilježili. A imam Ez-Zehebi se slaže s ocjenom El-Hakima.
Kažem:
Ovo je veličanstveni hadis koji potvrđuje stvarno značenje pripajanja džematu muslimana, a na koji se ukazuje davanjem prisege, a koja uzrokuje potpuno odvajanje od nečistoća dunjaluka i njegovih užitaka, te zalaganje duše i svega dragocijenog radi postizanja zadovoljstva Uzvišenog Stvoritelja.
Uistinu, Bešir je imao potrebe za jednom odgojnom pauzom i vjerovjesničkom revizijom koja će mu pojasniti stvarnost davanja prisege na islam, i da islam od jednog muslimana ne prihvata osim ono najskuplje i najdragocijenije kako bi postigao odliku pripadnosti njegovim sljedbenicima, i kako bi stekao titulu pripisivanja njegovom šerijatu.
U trenutku kada je Bešir uvjetovao da sačuva svoju dušu i imetak, a da sve mimo toga drage volje založi, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, uzima njegovu plemenitu ruku i zgodnom isprikom odbija taj vid prisege, zato što je cijena Allahove robe i te kako skupa, i zahtjeva mnogo truda i ulaganja. A onaj ko svoju dušu i imetak ne založi na Allahovom putu, pa čime će ući u Džennet?!
U davetskoj zajednici i ilmskom okruženju susrećemo se sa modelom daija i šejhova koji uzimaju od vjere samo ono što nije u direktnom sukobu sa njihovim dugim nadama o izgradnji imperije imetka i bogatstva, ili njihovim dubokim čežnjama za liderstvom i ugledništvom.
I od šerijatskih pojmova odabiru samo ono što ne dolazi u direktan sukob sa međunarodnim politikama, ili duhovnim tezama koje su tuđinske i sumnjive.
– Pa tako na primjer džihad na Allahovom putu nije odobren niukom slučaju! Zato što on mudžahida izlaže smrti!
– Isto tako ni udjeljivanje na Allahovom putu uopće ne dolikuje, zato što to produžava trajanje borbe!
– Čak i saburanje, iščekivajući nagradu kod Allaha, na naređivanje dobra i odvraćanje od zla neki smatraju vrstom zaostale nametljivosti koja nam stvara neprijatnosti pred sljedbenicima prosvijetljenih ili sekularnih ideja!
Štaviše, neki od njih ne dozvoljavaju širenje niti dijeljenje tekstova koji govore o džihadu ili naređivanju dobra i odvraćanju od zla, a sve to pod plaštom nekih ciljeva koji nisu šerijatom odobreni, a niti razumom prihvatljivi. Prema tome, na nama je da kažemo sljedeće:
O vi (koji tako razmišljate i postupate), ako nema džihada niti naređivanja dobra i odvraćanja od zla, a isto tako niti sadake niti udjeljivanja, pa čime ćete ući u Džennet?!
Autor: Šejh i dr. Rijad b. Muhammed el-Musejmiri
Izvor: http://midad.com/
Bilješka:
1. El-Hakim u El-Mustedraku (2421), Ahmed u Musnedu (21952), El-Bejheki u Šu'bul-iman (3025), Et-Taberani u El-Kebiru (1233), Ebu Nu'ajm u M'arifetus-sahabe (1198), i El-Mervezi u T'azimu kadris-salati (451).
