Od Hakima b. Hizama, radijellahu anhu, se prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
“Gornja ruka (ruka koja dijeli) je bolja od donje ruke (ruke koja prima sadaku). Počni (davanje) sa onim koga izdržavaš! Najbolja sadaka je iz bogatstva.”
Bilježi Buhari (1427) i Muslim (1034).
Na ovaj način i ovim kratkim govorom Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rasporedio je ljude koji zaslužuju prvenstvo u udjeljivanju, te je podstakao na izdržavanje i udjeljivanje svakom onom koji zaslužuje shodno njegovoj važnosti.
Rekao je imam Ibnul-Esir: “Počni sa onim koga izdržavaš tj. prilikom izdržavanja i davanja počni sa onim od tvoje porodice čije izdržavanje je tvoja obaveza. Pa ako nakon toga ostane viška, onda to udijeli strancima (tj. s kojima nisi u rodu).“1
Dok imam El-Munavi kaže: “Počni sa onim koga izdržavaš tj. sa onim čije izdržavanje te obavezuje, počev od sebe samog, tvoje supruge, rodbine, i onoga u tvom vlasništvu. Pa ako su svi prisutni, onda je dužan da ih izdržava, u suprotnom prvo počinje sa sobom, onda suprugom, zatim svojim maloljetnim ili onim s posebnim potrebama djetetom, tek onda sa svojom majkom, ocem, punoljetnim djetetom, djedom, pradjedom; tako je naveo imam Šafija, rahimehullah.“2
Kažem (autor): Pomenuto potvrđuje i ono što se prenosi od Džabira b. Abdullaha, radijellahu anhu, da je rekao: ‘Ensarija Ebu Mezkur je svoga roba, po imenu J’akub, proglasio slobodnim nakon njegove smrti, a nije imao druge imovine. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozva roba i upita: “Ko ga želi kupiti?” Kupio ga je Nu’ajm b. Abdullah b. En-Nehham za osam stotina dirhema. On ih predade njegovom vlasniku i reče: “Ako je neko od vas siromašan, neka polazi od sebe. Ako ima viška imetka, neka ga troši na svoju porodicu. Ako i pored tih troškova bude imao viška, neka to troši na svoju rodbinu (ili je kazao: bliže rođake), Ako i pored tih troškova bude imao viška, neka ga dijeli onima koji su najpotrebniji.'”3
Rekao je Es-Semhudi: „Hadis iako prvenstveno govori o udjeljivanju, neki učenjaci ga upotrebljavaju i za pitanja Ahireta, poput učenjaka da prvo treba početi sa podučavanjem svoje porodice, a što potvrđuje i govor Uzvišenog u prevodu značenja: … sebe i porodice svoje čuvajte od Vatre…“4,5
Imam En-Nevevi je kazao: Iz hadisa se razumije da se po pitanju udjeljivanja prvo daje prednost sebi i svojoj porodici, zato što je ona ograničena na njih, suprotno od udjeljivanja onima koji su izvan porodice. Isto tako iz hadisa se razumije da se u šerijatskim pitanjima uvijek otpočinje sa važnijim stvarima i tako redom.6
Da li je izdržavanje djece obavezno i nakon njihovog punoljetstva i braka?
Hafiz Ibnu Hadžer prenosi da je imam Ibnul-Munzir rekao: Učenjaci se razilaze oko toga da li je obavezno izdržavati punoljetnu djecu, a koja nemaju svog imetka niti posla; pa je grupa učenjaka obavezala izdržavanje djece, bila punoljetna ili ne, i mušku i žensku, ako ona ne posjeduju svoje imetke koji ih čine neovisnim. Dok je džumhur (većina učenjaka) stava da je obaveza izdržavati muško dijete dok ne postane punoljetno, a žensko dok se ne uda. Zatim otac nije obavezan izdržavati djecu nakon njihova punoljetstva osim ako su iznemogla i bolježljiva, ako pak oni imaju svoje imetke, onda otac nije dužan. Imam Šafija je propis djeteta spustio i na unuka, i sve koji dolaze ispod (tj. nakon) njega.7
Da li se propis izdržavanja i davanja prednosti odnosi i na zabavljanje porodice?
Odgovor na ovo je dao imam El-Kurtubu: “Počni sa onim koga izdržavaš” to znači: da treba obezbjediti onoga čije obezbjeđivanje je obavezno, zatim nakon toga udjeljuje drugima; zbog toga što mu je obezbjediti porodicu obavezno, dok udjeljivanje drugima mimo njih je pohvalno. Ovi propisi se ne odnose na zabavljanje porodice, zbog toga što je dužnost obezbjediti im ono što je potrebno, a sa šerijatske perspektive preče je udijeliti onome ko je u potrebi nego onome ko, nakon udovoljenih potreba, želi zabavu koja nije potrebna.8
Što se tiče nagrade za izdržavanje porodice o tome se navode mnoge predaje, a od tih je i hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Najbolji dinar (imetak) kojeg čovjek utroši jeste dinar kojeg utroši na svoju porodicu, zatim dinar kojeg utroši na svoju jahalicu na Allahovom putu, nakon toga dinar kojeg utroši na svoje drugove (tj. gazije i mudžahide) na Allahovom putu.”
Rekao je Ebu Kilabeh (prenosilac hadisa): Vjerovjesnik je prvo dao prednost porodici; a ko ima veće nagrade od čovjeka koji izdržava svoju malu djecu kako bi ih sačuvao od prosjačenja, ili kako bi im Allah dao koristi u tome i učinio ih neovisnima.9
Izvor: Iz knjige “Zadul-muslim min dževami’il-kelim”, 16. str.
Prijevod i priprema: Menhedž
Bilješke:
1 Džami’ul-usul (6/462), i En-Nihaje (3/321).
2 Fejdul-Kadir (1/75).
3 Bilježi ga Muslim (997), Ebu Davud (3957), i drugi.
4 Et-Tehrim, 6.
5 Fejdul-Kadir (1/75).
6 Šerh sahihi Muslim (7/125).
7 Fethul-Bari (9/411).
8 El-Mufhim (3/80).
9 Ovu predaju bilježi imam Muslim u svom Sahihu (994).
