Pitanje: Činio sam grijehe, ali ih je Allah, dž.š., sakrivao od očiju drugih ljudi. Međutim, ja sam se ponosio i hvalio zbog njihovog činjenja. Čitao sam da neće biti oprošteno onoj osobi koja bude tako postupala. Da li je ovo tačno i da li postoji izlaz iz ove situacije i stanja?
Odgovor: Hvala Allahu, dž.š.
Musliman treba da bude daleko od bilo kakvog vida nemorala i bestidnosti. U najgore stvari spada govor muslimana koji sadrži ono što otkriva njegovo griješenje i udaljavanje od Allaha, dž.š.
U ovo spada postupak muslimana koji čineći grijeh srdi svoga Gospodara, Stvoritelja i Zaštitnika i na taj način hrđavo postupa prema Njemu. Međutim, Allah, dž.š., ga skriva, i On je onaj koji sakriva grijehe Svojih robova, Plemenit je i oprašta i Koji, da hoće, čitavu Zemlju može spustiti na njega u stanju njegove bestidnosti i omalovažavanja Allahove, dž.š., zabrane.
Stvar se ne zaustavlja samo na ovome, nego se on počinje ponositi Allahovom, dž.š., srdžbom šireći je među ljudima, otkrivajući tako pokrivač koji ga je štitio od pogleda drugih ljudi. Pa kako da Allah, dž.š., oprosti takvoj osobi?! Zbog toga je Allah, dž.š., spriječio prihvatanje pokajanja od ovakve osobe.
Od Salima ibn Abdullaha se prenosi da je rekao: “Čuo sam Ebu Hurejru, r.a., gdje veli: ‘Slušao sam Allahovog Poslanika, s.a. v. s. kako kaže:
Svakom pripadniku mog ummeta će biti oprošteni grijesi, osim onima koji ih budu otvoreno činili. U ovu kategoriju spada i to da čovjek preko noći radi neko pokuđeno djelo, a zatim osvane sakriven od strane Allaha, dž.š., pa kaže određenoj osobi: ‘O ti… sinoć sam uradio to i to. ‘ Zanoćio je zaštićen Allahovim, dž.š., zaštitom, a jutrom otkriva ono što ga je Allah, dž.š., zaklonio i sakrio.'”1
Hafiz Ibn Hadžer Askalani kaže: “U pogledu naredbe skrivanja i prikrivanja činjenja loših djela došao je i hadis koji ne ispunjava uvjete postavljene od strane Imama Buharije, a koga prenosi Ibn Omer, r.a., i pripisuje Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. da je rekao:
“Klonite se ovih ružnih i prljavih postupaka koje je Allah, dž.š., zabranio. Pa ko bude počinio nešto od njih, neka se zakloni Allahovom, dž.š., zaštitom.” (Hadis bilježi Hakim, a Malik u svom Muveta'u ovaj hadis bilježi kao mursel od Zejda ibn Eslema)
Ibn Bettal kaže: “U javnom činjenju grijeha se krije omalovažavanje i potcjenjivanje Allahovog, dž.š., prava i prava Njegovog Poslanika, s.a.v.s. kao i dobrih vjernika. To je jedna vrsta manifestacije neposlušnosti i suprotstavljanja prema njima. U slučaju prikrivanja grijeha izbjegava se spomenuto omalovažavanje i potcjenjivanje, jer sami grijesi ponižavaju svoje počinioce, kao što se spašava od sankcije u slučaju da taj grijeh povlači za sobom had, ili se sankcioniše putem ta'zira. Ako griješenjem bude zakinuto Allahovo, dž.š., pravo, pa, zaista je On Najplemenitiji i Njegova milost je pretekla Njegovu srdžbu. Zbog toga, ako ga sakrije na dunjaluku, neće ga osramotiti na ahiretu. Onaj ko javno iznosi svoje grijehe lišen je svega nabrojanog… Hadis jasno i eksplicitno kori i grdi one koji javno čine grijehe, što nužno ima za posljedicu pohvalu onoga koji se skriva prilikom činjenja nedozvoljenog. Činjenica da Allah, dž.š., prikriva njegov grijeh, treba, također, nužno da ima za posljedicu da i vjernik prikrije samog sebe u toj situaciji. Ko bude imao namjeru da javno čini i prezentuje grijeh, tim činom će rasrditi svog Gospodara i On ga neće sakriti. Međutim, onaj ko želi da sakrije svoje činjenje grijeha iz stida od Allaha, dž.š., i od ljudi, On će mu dati i podariti da ostane sakrivenim.”2
Menavi kaže: “Ono što se hoće reći jeste da jedni drugima verbalno iznose grijehe, a Ibn Džema'a u ovu kategoriju ubraja i prepričavanje onoga što se u dozvoljenom bračnom susretu dešava između muža i žene. To potvrđuje i poznati hadis koji prijeti takvoj osobi i u kome stoji: ‘Zaista u otkrivanje i iznošenje grijeha spada i to da čovjek preko noći radi neko loše djelo, a zatim, osvanuvši, iznosi, nakon što ga je Allah, dž.š., sakrio, kako je prethodne noći učinio to i to. Noć je proveo sakriven od strane Allaha, dž.š., a jutrom otkriva ono što je Allah, dž.š, sakrio, razglašavajući svoj grijeh u javnosti.’ U ovom njegovom činu se očituje izdaja i nevjera Božije zaštite kojom ga je prekrio prilikom činjenja grijeha i pobuđivanje želje za činjenjem zla kod osobe kojoj je to saopćio ili učinio grijeh pred njom. To su dva dodatna prijestupa koji se pridružuju njegovom grijehu i on na taj način postaje još težim. Ako se tome pridoda još i podsticanje i navođenje drugih na dotičan grijeh, onda je to četvrti grijeh po redu i stvar dolazi do svojih krajnjih granica…”
Zamišljeno značenje ovog hadisu bi glasilo: Nema grijeha osim mudžahirima (onima koji otkrivaju i iznose svoje grijehe), a zatim je pojašnjeno da se pod mudžahirom podrazumijeva osoba koja čini određeno djelo pod okriljem noći, zaštićena Allahovim, dž.š., sakrivanjem, a zatim, jutrom, skrnave tu Božiju zaštitu govoreći drugima: “Ja sam, sinoć, uradio to i to!” On se još na ovom svijetu kažnjava zbog tog čina tako što se nad njim izvršava had (šerijatska kazna, op.M). To je zbog toga što je jedno od svojstava Uzvišenog Allaha, dž.š., i Njegovih blagodati pokazivanje i isticanje lijepog, a prikrivanje ružnog. Otkrivanje u ovom slučaju predstavlja nezahvalnost za ovu blagodat i nemar prema Allahovoj, dž.š., zaštiti i sakrivanju.
Imam Nevevi kaže: “Pokuđeno je onome ko je iskušan sa nekim grijehom da o njemu upozna drugu osobu. On treba da prestane sa griješenjem, pokaje se i čvrsto odluči da se više neće vraćati tom grijehu. U slučaju da obavijesti svoga šejha ili nekog sličnom njemu, od kojih, nakon upoznavanja, očekuje da će mu ukazati na izlaz iz date situacije, ili će ga upoznati sa čim se može spasiti od zapadanja u nešto slično, ili će mu pojasniti uzrok koji ga je potaknuo na činjenje grijeha, ili će za njega činiti dovu i tome slično, onda je lijepo da upozna te osobe sa svojom situacijom. Pokuđenost se odnosi samo na situaciju kada od obavještavanja i upoznavanje nema neke konkretne koristi.”
Imam Gazali kaže: “Pokuđeno otkrivanje se odnosi na situaciju kada se čini u obliku javnog prezentiranja i ismijavanja, a ne na situaciju kada se to čini putem postavljanja pitanja i traženja fetve, očekujući odgovor po kojem će se postupiti. Dokaz za ovo imamo u hadisu koji govori o čovjeku koji je imao odnos sa svojom ženom u toku posta mjeseca ramazana, pa je došao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. i obavijestio ga o svom postupku, a on ga nije korio zbog tog čina.”3
Sve ovo što smo istakli, odnosi se na javno iznošenje grijeha. Međutim, ono što si naveo za hvalisanje i ponos zbog učinjenog lošeg djela, ovdje se stvar ne zaustavlja samo na neopraštanju grijeha, nego je pitanje mnogo ozbiljnije i plašiti se da postoji realna opasnost da ovaj čin bude uzrokom čovjekovog odmetanja i izlaska iz dini-islama. To je zbog toga što hvalisanje i ponos učinjenim lošim djelom može značiti da se dozvoljava ono što je Uzvišeni Allah, dž.š., zabranio.
Šejh Usejmin, r.a., kaže: “Postoji i treća kategorija koja je griješna, nepokorna i bestidna. Ljudi koji u nju spadaju prepričavaju s ponosom i hvaljenjem svoja nedozvoljena seksualna iskustva, da nas Allah, dž.š., sačuva tog belaja! Neki od njih, ponoseći se, govore kako su putovali u određenu državu gdje su se provodili, lumpovali i zinalučili sa nekoliko žena ili nešto slično tome. Od ovakve osobe se mora tražiti pokajanje za svoje djelo. Ako se pokaje, prihvatiće se njegovo pokajanje, a u suprotnom će se izvršiti njegova egzekucija. Iz priloženog se vidi da se on ponosi zinalukom koj i je počinio i takav njegov odnos ukazuje da on dozvoljava zinaluk, tražimo utočište kod Allaha, dž.š., od takvog ponašanja! A onaj ko bude blud smatrao dozvoljenim, postao je nevjernikom. Neki ljudi ogrezli u grijehu tako postupaju i zbog njih i njihovih djela drugi su muslimani izloženi raznim nesrećama i nezgodama.
Neke se osobe hvališu, ohole i raduju ovakvim radnjama. Kada otputuju u neki grad prepoznatljiv po nemoralu i bestidnosti kao što je na primjer Bangkok ili druge pokvarene države gdje se na svakom koraku susreće blud, homoseksualizam, alkohol i druge anomalije, vraćaju se svom društvu hvaleći se svojim “podvizima”.
Od ovakve osobe, kao što sam naveo, obavezno treba tražiti da se pokaje za ono što je učinio. U slučaju da se ne pokaje, kažnjava se smrtnom kaznom, pošto onaj ko bude smatrao dozvoljenim blud ili neku jasnu, koncenzusom zabranjenu, stvar, postaje nevjernikom.”4
Izlaz iz ove tvoje situacije, brate, je u iskrenom pokajanju Allahu, dž.š., i apstiniranju od namjernog griješenja. Ako se sa tvoje strane i dogodi kakav prijestup i grijeh, nemoj da razotkriješ Allahovu, dž.š., zaštitu kojom te On štiti i sakriva. Allah, dž.š., najbolje zna.
Iz knjige “Fetve – ahlak, odgoj, društveni problemi”, pitanje br. 9562.
Autor knjige: Šejh Muhammed Salih ei-Munedždžid
Ostale fetve šejha Munedždžida na ovom linku.
Bilješke:
1 Buhari u Sahihu, hadis br. 5721, i Muslim u Sahihu, hadis br.2990.
2 Ibn Hažder Askalani, Fethul-Bari, 1 0/487-488.
3 El-Menavi, Fejdul-Kadir, 5/11 -12.
4 Ibn Usejmin: Šerhu rijadi-s-salihin, 1/116.
