Kada tražimo od učenjaka, islamskih autoriteta i muslimanske elite da govore o šerijatu, to ne znači samo podizanje njegovog slogana, niti ulazak u političku arenu pod njegovim imenom bez nastojanja da se primijeni njegova suština.
Suštinska kriza: Odbacivanje pravila „vladati po onome što je Allah objavio“
Stvarnost je da temeljno pravilo šerijata danas prolazi kroz ozbiljnu krizu, posebno u javnoj sferi. To pravilo podrazumijeva prihvatanje Allahovog zakona i odbacivanje bilo čega mimo njega – tj. pokornost onome što je Allah, Stvoritelj čovjeka i svijeta, propisao kao halal i haram, te odbacivanje zakona koji mu proturječe, koji određuju propise suprotne onome što je Allah propisao u Svojoj jasnoj Knjizi i Sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. To se naziva „zamjena šerijata“, i takvih primjera ima mnogo u zakonima naših arapskih i muslimanskih zemalja. To je trajna sramota i velika nesreća za ummet, a izostanak govora o tome i pokušaja njegovog mijenjanja – posebno u zemljama koje je Allah pomogao da se oslobode tlačitelja – je nerazumljiv i ne može se opravdati strahom od neprijatelja.
Pouka iz historije: Šta se desilo sljedbenicima Knjige kada su izmijenili propise šerijata?
Takav postupak je sličan onome što su činili sljedbenici Knjige o kojima nam je Uzvišeni obavijestio – kada su zamijenili propis kamenovanja za oženjenog/udatu bludnika kaznom bičevanja i garanjem (ugljem). Te su objavljeni ajeti koji jasno pojašnjavaju njihov veliki kufr. Samo to bi trebalo biti dovoljno da nas upozori da shvatimo kako je odbacivanje i neosuđivanje ovakvog ozbiljnog zanemarivanja temelja šerijata u javnoj sferi (zakonodavstvu), zajedno s mnogim njegovim ograncima, katastrofa koja, ako se ne ispravi koliko god je moguće, vodi ka teškim iskušenjima i trajnoj slabosti i nazadovanju ummeta. Čovjek se pita: kako neko može očekivati Allahovu pomoć nakon što ga je oslobodio tlačitelja, a pri tom ne nastoji da uzdigne Njegov zakon?
Jasna povezanost: između tevhida i pobjede u Kur’anskoj ravnoteži
Allahova Knjiga čvrsto povezuje tevhid ibadeta (a u čijem je središtu pokornost Njegovom zakonu) – sa sticanjem namjesništva na Zemlji i sigurnošću za ovaj ummet. Pa tako kaže:
وَعَدَ اللَّهُ الَّذِينَ آمَنُوا مِنْكُمْ وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ لَيَسْتَخْلِفَنَّهُمْ فِي الأرْضِ كَمَا اسْتَخْلَفَ الَّذِينَ مِنْ قَبْلِهِمْ وَلَيُمَكِّنَنَّ لَهُمْ دِينَهُمُ الَّذِي ارْتَضَى لَهُمْ وَلَيُبَدِّلَنَّهُمْ مِنْ بَعْدِ خَوْفِهِمْ أَمْنًا يَعْبُدُونَنِي لا يُشْرِكُونَ بِي شَيْئًا وَمَنْ كَفَرَ بَعْدَ ذَلِكَ فَأُولَئِكَ هُمُ الْفَاسِقُونَ
„Allah obećava onima među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili da će ih namjesnicima na Zemlji učiniti, kao što je namjesnicima učinio one prije njih, i da će im vjeru učvrstiti koju im je On odabrao, i da će im strah sigurnošću zamijeniti – da Mene obožavaju i da Mi ništa ne pridružuju. A oni koji nakon toga ne budu vjerovali – pravi su grješnici.” (En-Nur: 55)
Svaki musliman koga ne potrese ovaj ajet i slični njemu, koji ne osjeti da nedostaje nešto ključno što bi moralo biti među njegovim prioritetima – već se zadovolji pričama o slobodi, razvoju, modernizaciji i sličnim svjetovnim temama – ozbiljno griješi prema svojoj vjeri. Jer osnova vjere jeste tevhid, a čovjek je stvoren samo da obožava Allaha:
وَمَا خَلَقْتُ الْجِنَّ وَالإنْسَ إِلا لِيَعْبُدُونِ
„Džine i ljude sam stvorio samo da Me obožavaju.” (Ez-Zarijat: 56)
Ako je ova tema odsutna kod muslimana (osim u domenu pojedinačnih ibadeta i međuljudskih odnosa), i niko to ne osuđuje, niko se ne trudi da to popravi, i muslimani ne sarađuju u tom pravcu – moguće je da će ih Allah sve zajedno kazniti patnjom ili nesrećom, kako nas upozoravaju mnogi kur’anski i hadiski tekstovi!
Pravo robovanje nije samo u obredima, već i u pokornosti zakonima
Uzvišeni kaže:
قُلْ يَا أَهْلَ الْكِتَابِ تَعَالَوْا إِلَى كَلِمَةٍ سَوَاءٍ بَيْنَنَا وَبَيْنَكُمْ أَلا نَعْبُدَ إِلا اللَّهَ وَلا نُشْرِكَ بِهِ شَيْئًا وَلا يَتَّخِذَ بَعْضُنَا بَعْضًا أَرْبَابًا مِنْ دُونِ اللَّهِ فَإِنْ تَوَلَّوْا فَقُولُوا اشْهَدُوا بِأَنَّا مُسْلِمُونَ
„Reci: ‘O sljedbenici Knjige, dođite da se dogovorimo oko zajedničke riječi između nas i vas: da nikoga osim Allaha ne obožavamo, i da Mu nikoga ne smatramo ravnim, i da jedni druge ne uzimamo za bogove mimo Allaha.’ Ako oni odbiju, recite: ‘Budite svjedoci da smo mi muslimani.’”(Ali Imran: 64)
Imam Fahruddin er-Razi u svom tefsiru kaže:
„Ako je Stvoritelj i Davalac svih blagodati Allah, onda je obaveza da se samo Njemu vraćamo u tahlilu (ohalaljivanju), tahrimu (oharamljivanju), pokornosti i poslušnosti – a ne svećenicima i monasima.“
Između radosti zbog hafiza Kur’ana i odsustva hafiza (čuvara) šerijata
Iskreno, veoma se obradujem kada vidim proslave hafiza Kur’ana, zbog toga što to budi islamski duh – naročito kada se objavljuju snimci iz zraka uz ilahiju „Ajjuha-t-tarīhu ‘udnā – historijo, mi smo se vratili” (bez obzira što ne podržavam javne proslave za hafize Kur’ana). Ali, istinski povratak slavnih dana ummeta neće se ostvariti osim sprovođenjem propisa koje Kur’an sadrži, a ne samo pamćenjem njegovih ajeta.
Nama je potrebno više hafiza (čuvara) šerijata Kur’ana nego onih koji napamet znaju njegove ajete.
Autor: Šerif Muhammed Džabir
