Naš drug je prije iltizama (čvrsto pridržavanje za vjeru, op.M) bio poznat u svojoj mahali. Nakon iltizama postao je još poznatiji. Da, ljudi su odjednom počeli govoriti o toj iznenadnoj promjeni koja se desila u njegovom životu. Ljudi su se po pitanju njega podvojili na dvije skupine. Jedna skupina je bila sretna i podržala ga, dok se druga skupina ismijavala i iščekivala govoreći: Ne može on to izdržati, njega je to sada spopalo, ali, brzo će se vratiti.
Kada se vrijeme oduljilo i ujedno i njegova brada i njegov nadimak u mahali postao „šejh“ ljudi su počeli govoriti: „Šejh je rekao to i to“ , Šejh je uradio ovo i ono“, i tako dalje. Ljudi su stekli povjerenje u njega pa su ga počeli pitati a on bi na osnovu onoga što je čuo i na osnovu svoga idžtihada govorio: Halal, haram, dozvoljeno je, nije dozvoljeno. Postao je izvor kojem su se ljudi vraćali u svojim pitanjima, a on se stidio da kaže: „Ne znam“. Kako da kaže ne znam a on je „šejh“!
Njegova čuvenost u mahali je postajala sve veća i veća, a on bi bez dvoumljenja odgovarao na pitanja iako bi ponekad osjećao da je u opasnosti jer odgovara bez znanja i upute. Osjećao je da je to opasna bolest u srcu a posebno kada ga obuzme ljubomora onda kada drugi umjesto njega bude upitan u njegovom prisustvu, ili se raspravlja sa njim ili mu se suprostavi u nekoj meseli.
Šejh je otvorio i ovu ranu i počeo da je liječi govoreći:
Od džahilijetske zaostavštine jeste i slaba bogobojaznost i drskost u upadanju u šubuhatima (sumnjivim stvarima). Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Najbolji vid vjere jeste el-vereu.“1 Učenjaci kažu: El-vereu je stalno nadziranje istine uz opreznost da se neistina ne pomješa sa istinom, poput ptice koja je uvijek na oprezu, što rezultira spasom i sigurnošću.
Jedan od selefa kaže: „Da ostavim danik (jedna šestina dinara ili dirhema) od onoga što Allah ne voli mi je draži od pet stotina dobrovoljnih hadža.“
Nažalost ovaj plemeniti ahlak je opao kod braće multezima, a drskost i žurba u izdavanju fetvi je postalo prevladavajuće svojstvo. Doista je jedna od odlika ehli sunneta vel džemata ne srljanje u izdavanju fetvi. Razlog toga jeste njihovo znanje da se za fetvu mogu vezati krupne stvari ukoliko ona bude pogrešna. Stoga je jedna od njihovih poznatih izreka bila: „Kesretul fetva min killeti takva“, tj. puno izdavanje fetvi je plod slabog takvaluka.“
Gdje smo mi od ashaba Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?! Kada bi neko od njih bio upitan ne bi odgovarao na pitanje dok ne bi upitao svoga druga. Pravedne halife bi okupili učene i uvažene ashabe onda kada im se izlože teža pitanja. Neki od njih bi zastajali u odgovoru i ne bi odgovarali, već bi uputili na drugu osobu ili bi rekli: Ne znam.
Ibn Ebi Lejla kaže: „Zatekao sam sto dvadeset ashaba ensarija, drugova Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, neki od njih bi bio upitan o meseli pa bi je prebacivao drugom, a on trećem sve dok se pitanje ne vrati prvom čovjeku. Niko od njih ne bi kazao kakav hadis ili bio pitan o čemu, a da nije volio da ga njegov brat nije poštedio toga.“
Ata ibn Saib kaže: „Zatekao sam ljude kojima bi se postavilo kakvo pitanje, a oni bi odgovarali tresući se (tj. od straha da ne pogriješe).“
Utbe ibn Salim kaže: „Družio sam se sa Ibn Omerom trideset četiri mjeseca, često bi, kada bi bio upitan, odgovarao: Ne znam.“
Da, draga braćo, nisu se usuđivali da olahko daju fetve. Omer, radijellahu anhu je govorio: Onaj koji najviše srlja u fetvama najviše srlja u vatru.
Abdullah ibn Mesud, radijellahu anhu, kaže: „Tako mi Allaha, onaj ko ljudima odgovara u svemu što ga pitaju je lud.“
Seid ibn Musejjeb, a on je od poznatih tabi'ina, ne bi dao kakvu fetvu niti bi šta rekao (o vjeri) a da ne bi dodao: „Gospodaru, sačuvaj me i sačuvaj druge od mene (tj. sačuvaj ih od moga pogrešnog odgovora).“
Kasim ibn Muhammed, jedan od sedmorice poznatih pravnika Medine bi govorio: „Tako mi Allaha, draže mi je da mi se jezik odsječe nego da govorim o onome o čemu nemam znanja.“
Od Ebu Hanife je zapamćeno da je u poznatim meselama govorio: „Ne znam“, pored toga što je bio poznat po adekvatnim odgovorima i velikoj sposobnosti za izvlačenje propisa iz šerijatski tekstova.“ Govorio bi: „Da nije straha od Allaha od toga da se izgubi znanje, nikom ne bih dao fetvu; njemu (onome koji pita) bude lijepo (zbog dobijenog odgovora) a ja snosim odgovornost (za izdatu fetvu).“
Od njega se takođe prenosi da je rekao: „Ko misli da može govoriti o znanju, a da ga Allah neće pitati: Kako si dao fetvu u Allahovoj vjeri, takav je olahko shvatio svoju vjeru.
Autor: Muhammed Husejn Jakub
Iz djela Kissatu el iltizam
Naslov od Menhedža
Ostale dijelove iz istog serijala ovdje.
Bilješka:
1 Dio hadisa kojeg bilježi Hakim u svom Mustedreku 1/170 a kojeg je šejh Albani ocijenio vjerodostojnim u Sahihul džamiu 4214.
