Imam Se'id ibn Džubejr, rahimehullah, ubijen 95. hidžretske godine
Kratka biografija
Imam Ez-Zehebi je o njemu rekao sljedeće:
‘On je imam, hafiz (hadisa), karija, mufessir, i šehid, inšaallah. Njegova kunja je Ebu Muhammed, a ime Se'id ibn Džubejr ibn Hišam, Kufljanin, jedan od poznatih učenjaka i velikana ummeta.
Od svih ashaba koje je sreo, najviše hadisa je prenio od Abdullaha ibn Abbasa, radijellahu anhuma. Također, od ashaba od kojih je prenosio su i: Abdullah ibn Mugaffel, Aiša, ‘Adijj ibn Hatim, Ebu Musa El-Eš'ari, Ebu Hurejre, Ebu Mes'ud El-Bedri, Abdullah ibn Omer, Abdullah ibn Ez-Zubejr, Ed-Dahhak ibn Kajs, Enes ibn Malik, i Ebu Se'id El-Hudri, radijellahu anhum.
Cijeli Kur'an je prošao (pročitao) pred Abdullahom ibn Abbasom. Njegov učenik Hubejb ibn Ebi Sabit pripovijeda sljedeće:
Jednom mi je Se'id ibn Džubejr kazao: „Draže mi je da širim svoje znanje, nego li da s njim odem u svoj kabur“ ‘.
Njegovo iskušenje
‘Aun ibn Ebi Šeddad pripovjeda sljedeće:
Do mene je doprlo da je Hadžadž ibn Jusuf poslao svog emira, El-Mutelemmisa ibn El-Ehvasa, i sa njim još dvadeset od najodabranijih vojnika Šama, u potrazi za Se'idom ibn Džubejrom (Hadžadž je bio silnik i zulumćar koji je ubio mnogo muslimanskih prvaka svoga vremena. Naredio je da mu dovedu i Seida ibn Džubejra kako bi ga ubio, op. Menhedž).
Dok su tragali za Se'idom, oni naiđoše na jednog monaha koji je bio u svojoj monaškoj ćeliji, te ga upitaše o Se'idu, a on im uzvrati:
„Opišite mi ga?“, i oni ga opisaše, pa im je on ukazao gdje se nalazi.
Zatim su krenuli na mjesto gdje se nalazio Se'id, i tamo ga zatekoše na sedždi kako plače i povišenim tonom doziva svoga Gospodara. Oni se približiše njemu te nazvaše selam, a on podiže glavu sa sedžde, dovrši ostatak svoga namaza, te im uzvrati na selam.
Rekoše oni:
– Mi smo izaslanici Hadžadža, koji su došli po tebe, pa mu se odazovi.
– Da li se obavezno moram odazvati? – upita Se'id.
– Mora – odgovoriše oni.
Se'id zahvali Uzvišenom Allahu, zatim ustade i krenu s njima. Kada su došli do monahove ćelije, monah ih upita:
– O grupo konjanika, da li ste našli čovjeka kojeg ste tražili?
– Jesmo – odgovoriše oni.
– Dobro, a sada dođite i popnite se na krov ove ćelije, jer, uistinu, noću dolaze lav i lavica te kruže oko ćelije.
Oni poslušaše monaha te učiniše ono što im je kazao, ali Se'id ne htjede tako postupiti.
– Ne vidimo da išta drugo želiš do da nam umakneš! – rekoše Se'idu.
– Ne, već ne želim ući u kuću jednog mušrika nikada! – odgovori im on.
– Mi te nećemo ostaviti, jer će te rastrgati zvijeri – ponovo će oni.
– Ne smeta, sa mnom je moj Gospodar, On će me zaštititi od njih i učinit će da me oni čuvaju – reče Se'id.
– Zar si ti od vjerovjesnika? – upitaše začuđeno.
– Nisam ja od vjerovjesnika, već jedan od Allahovih robova grešnika – odgovori Se'id.
– Nek nam povjeri nešto kao sigurnost – reče monah.
– Uistinu, ja se zaklinjem Uzvišenim Allahom Koji nema sudruga, neću se pomjeriti sa ovog mjesta sve dok ne osvanem, uz Allahov izun – uzvrati Se'id.
To se dopalo monahu te se obrati izaslanicima:
– Hajde, popnite se, i zategnite svoje strijele kako bi ste sačuvali ovog dobrog roba od zvjeri, jer je on odbio doći kod mene zbog vas!
Kada su se popeli, i pripremili svoje strijele, odjednom se pojavi lavica, dođe do Se'ida i poče ga doticati i trljati se o njemu, te leže pored njega. Zatim se pojavi lav i učini isto ono što je i lavica učinila, te i on leže pored njega. Ugledavši to monah, odmah je sišao i došao Se'idu te ga upitao o propisima njegove vjere i sunetima Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Se'id mu sve to lijepo pojasni i monah prihvati islam.
Nakon toga, siđoše izaslanici, i dođoše Se'idu pravdajući se, te počeše ljubiti njegove ruke i noge, govoreći mu:
– O Se'ide, mi smo se zavjetovali talakom (razvodom braka) i oslobađanjem roblja, da ako te budemo vidjeli da se nećemo pojaviti ispred Hadžadža osim s tobom, pa, eto, naredi nam šta god želiš.
– Ispunite ono za šta ste se zavjetovali, jer, uistinu, odredba Stvoritelja se mora obistiniti, i niko je ne može promijeniti – reče Se'id.
Zatim su krenuli s njim sve dok nisu stigli do Vasita¹, tada se Se'id obrati svojim saputnicima i reče im: „Braćo moja, ja sam na ovom putovanju stekao obavezu prema vama, i ja ne sumnjam da se moj edžel približio i moje vrijeme isteklo, zato, dozvolite mi da se ove noći pripremim za smrt i susret sa Munkerom i Nekirom, i da se prisjetim kaburske kazne i zemlje koju će na mene da bace, pa kada budete osvanuli naše mjesto sastanka bit će tamo gdje vi odredite.“
Neki od njih rekoše: „Ne želimo da nam umakneš“, dok drugi kazaše: „Došli ste do sigurnog mjesta, i time zagarantovali svoje nagrade kod namjesnika, pa nemojte sada posustati.“
A među njima je bilo i onih koji se iskreno obratiše riječima: „On će vam dati riječ kao što je dao riječ i monahu; teško vama, zar vam nije pouka u onim zvjerima?!“
Zatim ugledaše Se'ida uplakanog, raščupane kose, te se boja njegova lica bila promjenila. On nije niti jeo niti pio a niti se smijao od kada su ga sreli i s njim na put krenuli. I tada rekoše:
„O ti koji si najbolji među stanovnike Zemlje, kamo sreće da te nismo upoznali, niti tebi došli, teško li se nama s tobom, kako smo samo s tobom iskušani?! Opravdaj nas kod našeg Gospodara na danu proživljenja, jer je On najveći Sudac, i Najpravedniji koji ne čini nepravdu.“
A Se'id im se obrati riječima:
„Ja vas i te kako opravdavam i zadovoljan sam s onim što mi je Allah odredio.“
Kada su završili sa plakanjem i jaukanjem, reče njegov jamac: „Allahom te kunem da doviš za nas i posavjetuješ nas, jer mi nikada više nećemo sresti nekog poput tebe.“
On je tako i postupio, pa su ga oni pustili, a zatim je otišao da se okupa i spremi svoju odjeću i ratni oklop, dok su oni cijelu noć bili obuzeti tugom i brigom dozivajući propast na sebe. Nakon što je nastupila zora Se'id dođe do njihove sobe i pokuca na vrata te su oni izišli i zatim su, plačući, krenuli ka Hadžadžu.
Kada su došli kod Hadžadža, oh ih upita: „Da li ste mi doveli Se'ida ibn Džubejra?“, jedan od njih reče: „Jesmo, i sa njim smo vidjeli nevjerovatne stvari!“, a Hadžadž okrenu lice od njega neobazirući se na to što je ovaj spomenuo, te reče: „Dovedite mi ga!“. El-Mutelemmis, vođa grupe, iziđe van te reče Se'idu: „Ostavljam te Allahu u emanet, i pozdravljam te selamom“, te ga zatim uvede kod Hadžadža.
Razgovor između Se'ida i Hadžadža
Hadžadž ga upita: „Kako se zoveš?“ „Seid ibn Džubejr!“, odgovori on. Hadžadž mu tada reče: „Ti si Šekkijj ibn Kusejr (Nesretnik sin Uništenog)!“ „Moja majka bolje zna moje ime od tebe!“, odgovori mu Seid, našta mu Hadžadž uzvrati: „Nesretni ste i ti i tvoja majka!“ Seid uzvrati: „Ti ne poznaješ skriveno, to zna neko drugi!“ Hadžadž mu reče: „Moraš još na dunjaluku osjetiti plamen vatre!“ Seid mu odgovori: „Kada bih znao da je to u tvojoj ruci smatrao bih te bogom.“ Hadžadž ga upita: „Šta govoriš o Muhammedu?“ Seid odgovori: „Vjerovjesnik milosti i imam upute!“ „A šta kažeš o Aliji, je li on od stanovnika Dženneta ili Džehennema?“, upita Hadžadž. Seid mu reče: „Da sam ušao u Džennet i Džehennem znao bih ko su njihovi stanovnici!”
“Hadžadž ga upita: „A šta kažeš o halifama?“ Seid odgovori: „Nisam njihov zastupnik!“ Hadžadž ga upita: „Koji od njih je tebi najdraži?“ Seid mu reče: „Najdraži mi je onaj sa kojim je najzadovoljniji moj Stvoritelj!“ Hadžadž ga ponovo upita: „A sa kojim je najzadovoljniji tvoj Stvoritelj?“ Na to mu Seid reče: „To zna jedino Onaj koji poznaje njihove tajne!“ „Šta je tebi“ – upita ga Hadžadž – „zašto se ne smiješ?“ Seid mu odgovori: „Kako će se smijati stvorenje koje je stvoreno od zemlje, a tu istu zemlju vatra sagorijeva?“ „Pa šta je onda sa nama, mi se smijemo?“, upita Hadžadž. Seid mu odgovori: „Nisu sva srca ista!“ Hadžadž zatim naredi da se prinesu dragulji, biseri i ukrasi i stave pred njim. Tada mu Seid reče: „Ako si ovo sakupljao da bi se sačuvao grozote na Kijametu, onda si dobro postupio. U suprotnom, znaj da će svaka dojilja svoje dojenče zbog te grozote odbaciti. Dobro na dunjaluku je samo u onome što se očisti.“
Nakon toga Hadžadž zatraži da mu se donese ud (vrsta mirisa, op.M) i flauta. Namirisa udom i puhnu u flautu. Tada Seid zaplaka. Hadžadž mu reče: „Šta te je zaplakalo, je li zabava!“ Seid mu odgovori: „Ne, rasplakala me je tuga. Kada si punhuo u flautu sjetio sam se velikog dana kada će se puhnuti u sur. Ud je drvo koje je odsječeno bespravno, a strune su od ovce koja će biti proživljena na Sudnjem danu!“ Hadžadž mu reče: „Teško tebi, Seide!“ On mu odgovori: „Nije teško jedino onome ko od vatre bude udaljen i u Džennet uveden!“ Hadžadž mu reče: „Seide, odaberi na koji način želiš da te ubijem!“ Seid mu reče: „Ne, nego izaberi ti za sebe. Tako mi Allaha, kako god ti mene da ubiješ, Allah će te, na isti način, ubiti na Ahiretu.“ Hadžadž mu reče: „Hoćeš li da ti oprostim?“ Seid mu reče: „Oprost dolazi od Allaha, a što se tebe tiče neću ti se pravdati.“ Hadžadž naredi da ga povedu i ubiju. Kada su izašli Seid se nasmijao.
To kazaše Hadžadžu, pa ga ponovo izvedoše pred njega. Hadžadž ga upita: „Šta te je nasmijalo?“ Seid mu odgovori: „Čudno mi je bilo kako je Allah blag i milostiv prema tebi uprkos tvojih zločina!“ Hadžadž ponovo naredi da ga ubiju. Tada Seid poče učiti Allahove riječi: „Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge ravnim smatraju!“ Hadžadž reče: „Nemojte ga okrenuti prema Kibli!“ Seid prouči: „Kuda god se okrenete, pa – tamo je Allahova strana.“ Hadžadž reče: „Položite ga na lice!“ Seid reče: „Od zemlje vas stvaramo i u nju vas vraćamo i iz nje ćemo vas po drugi put izvesti.“ Hadžadž uzviknu: „Zakoljite ga!“ Seid reče: „Ja svjedočim da nema božanstva osim Allaha, Jednog Jedinoga koji nema druga i svjedočim da je Muhammed Allahov rob i poslanik. Uzmi moju glavu do Sudnjega dana kada ćemo se ponovo sresti. Allahu moj, nemoj mu dozvoliti da nakon mene ikoga više ubije!“
Iz knjige: Sijer e'alamin-nubela (5/191)
Izvor: http://library.islamweb.net/
Prevod: Menhedž
Bilješka:
1. Grad u Iraku.
