Naslovnica Menhedž Pojašnjenje menhedža Ko je istinski učen?

Ko je istinski učen?

916
Učenjaci

Pitanje:

Koja je prava definicija učenjaka. I kako da razlikujemo između učenjaka, daiju i va'iza. I da li postoje stepeni za učenjake, npr. učenjak mudžtehid ili slično tome. I da li možemo razvrstavati učenjake po njihovim stručnostima kao na primjer: učenjak hadisa, ili učenjak fikha itd?

Odgovor:

Hvala pripada Allahu, i neka je salavat i selam na Poslanika, njegovu porodicu i sve ashabe, a zatim:

Doista, učenjak je onaj ko razumije Allahov din, a korisno znanje je ono znanje koje svom vlasniku rezultira bogobojaznost, te je zbog toga Uzvišeni rekao: „A samo se Allaha, među robovima Njegovim, boje učeni“.[1]

Rekao je Ibn Mesu'd: Strah od Allaha je dovoljno kao znanje, a lažna nada kao neznanje. Također je rekao: nije znanje u mnoštvu hadisa, već je znanje u strahu od Allaha.

Hasen El-Basri je kazao: Naučite šta god vam je volja, ali Allah vas neće za to nagraditi sve dok ne počnete raditi po znanju, i doista, samo maloumnici žude za gomilanjem hadisa (a bez rada po njima), dok učenjaci žude za pažnjom (o ummetu).

U komentaru na Tirmizijinu zbirku stoji: Učenjak je bolji od pobožnjaka, a to je onaj učenjak koji širi svoje znanje nakon izvršavanja svega onoga što mu obevezuje to znanje od farzova i nafila. Završen citat iz komentara.

Također, na Kijametskom danu će biti najstrožije kažnjen učenjak kojem njegovo znanje nije koristilo, i zbog toga je Vjerovjesnik tražio utočište kod Allaha Uzvišenog od znanja koje ne koristi, a imam Šafija je rekao jednom od svojih drugova: znanje je ono što koristi, a ne ono što se pamti.

Pored spomenutog, učenjak ima lične osobine, od kojih su i: lijepo vladanje, uputa i poniznost, rekao je Allahov Poslanik: „Dvije osobine se neće sastati kod munafika: lijepo ponašanje, i razumijevanje vjere“,[2] bilježi ga Tirmizi i drugi, a Albani ga je ocjenio kao sahih.

Pa shodno onom što je prethodilo, zaista, učenjak treba biti daija (misionar), a daija treba biti učen u onome u šta poziva, kao što je rekao Uzvišeni u prijevodu značenja: „Reci: Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je Uzvišen Allah, ja nisam od onih koji Mu druge pridružuju“.[3]

Imam Buharija je u svom Sahihu naslovio poglavlje: „Znanje prije govora i djela“. A oni koji su govorili o uvjetima za naređivanje dobra i odvraćanje od zla, između ostalog spomenuli su i ovaj uvjet: znanje o onome što naređuje i ono što zabranjuje.

Ali u zadnje vrijeme, naziv učenjak se počeo često koristiti za onoga ko se bavi podučavanjem, davanjem šerijatskih rješenja (fetve), te se pridržava za određeni način podučavanja ljudi u vjeri.

Dok se naziv daija (misionar), koristi za čovjeka koji izdvaja iz svoga vremena kako bi organizirao raznovrsne aktivnosti među običnim svijetom s ciljem pozivanja ljudi u izvršavanje islamskih obrijeda i pridržavanje za islamske propise.

Što se pak, va'iza (propovijednik) tiče: to je onaj koji svojim jezikom rasplamsava srca, i u čijem djelovanju većinski preovladava tergib i terhib (podsticaj i zastrašivanje).

I nema sumnje da postoje stepeni među ljudima, pa tako od njih ima onaj koji je opći mudžtehid (mudžtehid mutlak), ili pak mukallid (onaj koji slijedi govor drugoga bez poznavanja dokaza), a između ova dva stepena ima mnogo kategorija, i učenjaci su o njima, detaljno govorili u poglavlju idžtihada i taklida, u knjigama o usuli fikhu.

Također, bilježeno je znanje, i pisane su knjige, te je pisanje postalo profesija koja ima svoj pravac i terminologiju. Isto tako, pojavile su se i naučne specijalizacije kao rezultat raznovrsnih nauka. Shodno tome, ima ljudi koji su sve te nauke obuhvatili i savladali, dok su drugi pak obuhvatili i savladali većinu tih nauka, a ima i onih koji su se ograničili na određenu nauku te se specijalizovali u njoj, i tako se ljudi dijele na razne vrste i stepene, i znanje je blagodat koju Allah daje onome kome On hoće, a Allah najbolje zna.

Izvor fetve: http://fatwa.islamweb.net/fatwa/index.php?page=showfatwa&Option=FatwaId&Id=54541

Endnote:

[1] Fatir 28.

[2] Tirmizi (2684).

[3] Jusuf 108.