Naslovnica Akida Detaljno pojašnjenje oko mesele ”razilaženja među učenjacima i prava odabira”

Detaljno pojašnjenje oko mesele ”razilaženja među učenjacima i prava odabira”

647
razilaženje i slijedjenje strasti

Rekao je šejh Abdul-Aziz Tarifi:

-Mnogi ljudi misle da postojanje razilaženja među učenjacima u određenoj meseli dozvoljava muslimanu da odabere od njihovih stavova ono što hoće, a ovo je po koncenzusu i ovih učenjaka koji su se razišli – pogrešno. Ovo je tekstualno prenešno od imama kao što je Ahmed, El-Buhari, El-Muzeni drug Šafije, Ibn Hazm, Ibn Abdul-Berr, Šatibi, Ebul-Feredž Ibnl-Dževzi, El-Hattabi, Ibn Tejmijje i drugi.

Rekao je Ibn Abdul-Berr u Temhidu: “Muslimani su se složili da razilaženje nije –hudždže – dokaz, i da je obaveza na čovjeku da traga za dokazom, kako bi došao do istine”. I rekao je u El-Džami'u: “Razilaženje nije dokaz kod nikog od učenjaka ovog ummeta koliko je meni poznato, osim kod onih koji niti vide niti znaju, i od onih čiji se govor ne uzima u obzir.”

Rekao je El-Hattabi: “Razilaženje nije dokaz, već je sunnet dokaz nad onima koji su se razišli.”

Onaj ko tvrdi da ne radi osim po onome oko čega postoji koncenzus, neka zna da je od stvari oko kojih postoji koncenzus i to da postojanje razilaženja ne odobrava ostavljanje jasnog dokaza, samo zato što je čovjek slijepi sljedbenik nekog učenjaka, i ovo je prenešeno od četiri imama, a razlog je taj što bi samo postojanje razilaženja bilo poput postojanja dokaza o dozvoljenosti nečega, kao npr. da je dokaz došao da je određena stvar dozvoljena ili zabranjena, i ovakvo shvatanje razilaženja je opasana stvar, zato što govori učenjaka sami po sebi nisu poput dokaza (Kur'ana i Sunneta).

Neki ljudi su došli do tog stepena da smatraju da postojanje razilaženja opravdava ostavljanje i nerad po jasnom dokazu, pa su razilaženje učinili jačim od samog dokaza, sa ovim su izokrenuli naopako jedno od osnovnih šerijatskih pravila, pa umjesto da Kur'an i Sunnet budu oni koji sude onda kada dođe do razilaženja, razilaženje je stavljeno da bude sudija Kur'anu i Sunnetu!

Rekao je Allah: A ako se u nečemu raziđete, pa hukm (sud) toga je kod Allaha, i rekao je svome Poslaniku sallallahu aljehi ve sellem: Mi smo sa istinom tebi Knjigu objavili da bi ti sudio među ljudima onako kako ti Allah naredi, pa mu ovde nije dopustio da sudi po onome što sam vidi ako u tome već postoji tekst (dokaz, pojašnjenje), i pored toga što je on Poslanik koji je potpomognut (tj. kome se odjavljuje), i nakon što je Allah spmenuo razilaženje nije učenima i ljudima dozvolio da biraju kako požele, nego im je naredio da se vrate tekstu (dokazu), i rekao je: O vi koji vjerujete, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i onima koji su vam pretpostavljeni, a ako se u nečemu ne slažete vratite se Allahu i Poslaniku.

Allah nije ljudima naredio da se vrate razilaženju, zato što je svako razilaženje nastalo nakon Poslanika sallalahu alejhi ve sellem, i nije od vjere. Allah je opravdao neke ljude do kojih dokaz nije došao pa su idžtihadili, a druge koji su bili nemarni nije opravdao. To što je Allah dao širinu ne odnosi se na razilaženje, nego na idžtihad mudžtehida i na tragove (posljedice) toga, jer kada bi se širina odnosila na samo razilaženje, učenjaci bi trebali da tragaju za stvarima koje će ih izvesti iz koncenzusa, da bi se time napravilo razilaženje, da bi se onda došlo do širine i rahmeta, a ovo je greška i zabluda.

Allah je obavijestio i odredio da razilaženje postoji, a mudžtehida koji se potrudio da dođe do istine opravdao iz milosti prema njemu, ali onda kada mu se ukaže dokaz, na njemu je obaveza da se njemu vrati, zato što je dokaz pritvrđen a njegovo shavatanje (mudžtehida) nesigurno. U vrijeme prethodnih učenjaka, u drugom i trećem stoljeću, hadisi nisu precizno sakupljeni u knjigama, kao što je stvar sa potonjim generacijama, i ako bi neki učenjak tog vremena dao pogrešnu fetvu on bi bio zbog toga nagrađen, a oni koji su došli nakon njega i slijepo ga u tome slijedili, i pored toga što im je dokaz postao jasan za koji on nije znao, učenjak koji je prethodio i idžtihadio je opravdan zato što nije znao da postoji dokaz, ali ne znači da je i njegov sljedbenik opravdan, zato što je prethodni učenjak idžtihadio, a slijepi slejdbenik ostavio dokaz, a uzeo ono što želi i što mu odgovara. I zato možemo naći da puno ljudi slijedi sve učenjake ali samo u onome što njima odgovara, tako da se kod njega stvori strast koja naliči fikhu!

Ranije, kada bi neki fakih (pravnik) izdao pogrešnu fetvu, imajući nagradu za to, generacije nakon njega bi dolazile slijepo ga slijedeći u tome, iako su oni već bili spoznali dokaz kojeg on nije, pa bi, mudžtehid koji je prethodio, bio opravdan zbog nepoznavanja dotičnog dokaza, dok mukallid (slijepi sljedbenik) možda i ne bude imao opravdanja, zato što je prethodni mudžtehid idžtihadio, a kasniji mukallid je ostavio dokaz i prihvatio samo ono što njegovim prohtjevima odgovara. Iz tog razloga nalazimo mnoge ljude kako taklide svakog fakiha u onome što im se prohtje, i tako sve dok se kod njih ne sakupe strasti u fidu fikha!

Može se desiti da neki učenjak pogreši, a drugi potrefi istinu ,onaj kome dokaz postane jasan obavezan je da radi po njemu, zato što će Allah na Sudnjem Danu pitati ljude da li su slijedili Poslanike, a ne o slijeđenju učenjaka: Na dan kada će ih pozvati i reći: Dali ste se odazvali Poslanicima”,i Allah je objavio Knjigu da bi tako uzdigao razilaženje: I sa njima je spustio Knjigu sa istinom da bi time sudio među ljude u onome u čemu se oni razilaze.

Zdrav razum upućuje na to da je slijeđenje olakšica stvar od koje se razboljevaju tijelo i vjera kod ljudi, slijeđenjem olakšica koje dolaze od učenjaka upropašćava se vjera, a slijeđenjem olakšica ljekara upropašćava se tijelo.

Onaj koji svoju strast i želju učini vagom kojom će odlučivati je poput onoga koji slatkost hrane učini vagom kojom će raspoznati dobar i koristan lijek, i često ljudi paze na svoja tijela iako nisu ljekari, a olahko i nemarno se odnose spram njihovog dina, pod izgovorom da su oni slejdbenici i da nisu učenjaci.

Strast je jasno vidljiva stvar kod mnogih ljudi, i pored toga što tvrde da nastoje da slijede ono što je prioritetnije, a oni u stvarnosti nisu osim tragaoci za olakšicama u govorima učenjaka, i ovde se jasno vidi razlika između tragaoca za istinom i tragaoca za onim što se slaže sa njegovim prohtjevom.

Izvor: Iz knjige „El-Hidžab“ (58-61. str.)
Priprema: Menhedž