Naslovna Edeb Popravljanje zajednice Kratak osvrt na općeprihvaćeno pravilo: „Nađi svome bratu sedamdeset opravdanja!“

Kratak osvrt na općeprihvaćeno pravilo: „Nađi svome bratu sedamdeset opravdanja!“

306
islamske teme ahlak

S obzirom da je ovaj govor poznat i prihvaćen kod mnogih muslimana kao hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te da se isti pogrešno razumijeva i primjenjuje, htio bih da u par crtica ukažem na bitne stvari koje se vežu za ovaj govor.

Da li je ovaj govor uopće hadis Poslanika?

Iako danas većina muslimana ovaj govor smatra hadisom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ono što je ispravno jeste da to nije hadis, već govor selefa.

Imam El-Bejheki, rahimehullah, bilježi u svojoj knjizi „Šu'abul-iman“ od poznatog tabiina, Muhammeda ibn Sirina, da je rekao:
„Kada do tebe doprije nešto (loše) o tvome bratu, ti mu potraži opravdanje, pa ako mu ne nađeš opravdanje, ti kaži: ‘On ima opravdanje'“.[1]

Također, u istoj knjizi imam El-Bejheki bilježi da je Dž'afer b. Muhammed kazao:
„Kada do tebe doprije, o tvome bratu, nešto što osuđuješ, ti mu potraži opravdanje, pa makar i sedamdeset puta, pa ako ga nađeš onda je uredu, u suprotnom ti reci: ‘Vjerovatno on ima opravdanje koje ja ne znam'“.[2]

Dakle vidjeli smo da ovaj govor uopće nije hadis Poslanika, kako to mnogi misle i predstavljaju, već je to govor selefa koji se ne može uzeti kao generalno pravilo, a još manje šerijatsko, zbog toga što je i ovaj govor poput ostalih govora selefa koji se mjere i razumijevaju na osnovu šerijatskih dokaza i pravila.

Šta su selefi ovim govorom ciljali?

Opravdavanje muslimana je jedan od islamskih ciljeva na koji ukazuju mnogi šerijatski tekstovi.
Jedan od tih tekstova je i ovaj kur'anski ajet:

„O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka su sumnjičenja, zaista, grijeh.“[3]

Imam Ibn Kesir, rahimehullah, o ovom ajetu spominje sljedeće:
„Uzvišeni Allah je zabranio Svojim robovima mnoga sumnjičenja, a u to spada uvreda prema porodici, bližnjima i ljudima, bez ikakvog razloga, jer nešto od toga je čisti grijeh, pa neka se toga klone iz opreza. A naveli smo od Predvodnika vjernika, Omera ibn El-Hattaba, koji je rekao: ‘Nikako ne sumnjaj, ni za jednu riječ koja je izišla iz usta tvoga brata vjernika, da je ona nešto drugo osim istina, a ti ćeš joj u dobru pronaći osnovu.’ Prenosi Malik od Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, koji kaže da je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:
‘Čuvajte se sumnjičenja, jer je sumnjičenje najveća laž.‘“[4]

Dakle, iz prethodnih ajeta, hadisa i govora selefa vidimo da je muslimanu zabranjeno da sumnjiči drugog, i da na osnovu sumnje ne smije optuživati ostale muslimane. Naprotiv, uvijek treba provjeravati i biti na oprezu kada je riječ o optuživanju i donošenju suda o drugima.

Rekao je Uzvišeni Allah:
„O vjernici, ako vam nekakav razvratnik (fasik) donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onog što ste učinili pokajete.“[5]

Imam Ibn Kesir, rahimehullah, je o ovom ajetu rekao sljedeće:
Uzvišeni naređuje provjeru vijesti fasika iz opreza da se ne bi presudilo po njegovim riječima, jer on u vezi s tom vijesti može biti lažov ili da je pogrešno prenese te se sudija može povesti za njegovim rječima.[6]

Također, kada su majku pravovjernih, Aišu, radijellahu anha, potvorili zbog toga što se zajedno sa jednim od ashaba vratila u Medinu, nakon što ju je muslimanska vojska bila nenamjerno ostavila, neki muslimani su, bez osnove i prethodne provjere, u tu potvoru povjerovali i širili istu, pa je Allah Uzvišeni o njima objavio sljedeći ajet:
„Zašto, čim ste to čuli, vjernici i vjernice nisu jedni o drugima dobro pomislili i rekli: ‘Ovo je očita potvora!'“[7]

Da li ovo pravilo važi za onoga ko javno griješi?

Premda se o ovoj temi može zasebno pisati, zbog veličine i ozbiljnosti iste, mi ćemo se osvrnuti na dvije osnovne tačke, a na koje se ista gradi.

Od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijellahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao:
„Ko od vas vidi kakvo zlo, neka ga ukloni svojom rukom, a ako nije u stanju to učiniti, neka to onda učini svojim jezikom. Ako ni to nije u mogućnosti učiniti, onda (neka to osudi) svojim srcem, a to je najslabiji vid imana.“[8]

Od Ebu Hurejre, radijellahu anhu, se prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
„Svim će mojim sljedbenicima biti oprošteno, samo ne onima koji (svoje) grijehe javno čine.
U razotkrivanje spada (to) da čovjek preko noći nešto uradi, a ujutro, nakon što mu je to Allah pokrio, nekoga zovne i kaže: ‘Sinoć sam uradio to i to’ – tako da zanoći prekriven zaštitom svoga Gospodara, a osvane skidajući Allahovu zaštituu sa sebe.“
[9]

Prvi hadis govori o redoslijedu prilikom uklanjanja grijeha, i da je uvjet toga posjedovanje snage i mogućnosti. Naredba za uklanjanje grijeha se odnosi na svakog pojedinca shodno Poslanikovim riječima „od vas“, no učenjaci kažu da je to obaveza islamske vlasti, jer ona posjeduje stvarnu moć i snagu, ali i pored toga, bez imalo sumnje, obaveza uklanjanja lošeg se veže za svakog pojedinca koji posjeduje snagu i mogućnost pa makar i nemao vlast, baš kao što se spominje u hadisu. Naravno, i pravilo uklanjanja loših djela ima svoje uvjete i principe, kao što su znanje, blagost, sabur i drugo.

Kada kažemo uklanjanje lošeg djela, nije nužno da time odmah ciljamo na silu i grubost, naprotiv, ovo se pravilo gradi na blagosti i saburu, jer nisu svi grijesi istog stepena, a niti su, pak, njihovi počinitelji istog statusa.

Što se tiče drugog hadisa, on nam ukazuje na to da onima koji budu javno činili grijehe neće biti oprošteno, a razlog tome, kako spominju komentatori hadisa, jeste taj što su oni tim činom počinili dva prijestupa, prvi je sami grijeh, a drugi jeste to što se oni ne kriju od svijeta dok čine grijehe, već to javno rade, pa tako druge pozivaju u griješenje i postaju uzor u tome.

Treba obratiti pažnju na to da je Poslanik nazvao javnim griješenjem to kada neko nekoga obavijesti o grijehu kojeg je učinio u tajnosti. Dakle to je Poslanik okarakterisao kao javno činjenje grijeha, a šta tek reći za one koji ne samo da drugima govore o svojim grijesima, već to javno pred cijelim svijetom čine?!

Onaj ko javno čini grijeh nije zabranjeno gibetiti (ogovarati) ga za ono što čini, a niti je zabranjeno javno upozoravati na njega i negirati istom, a sve to s ciljem kako bi se isti pokajao i okanio javnog griješenja, te kako bi drugi uzeli pouku iz toga.

Hafiz Ibn Hadžer je kazao:
„Imam En-Nevevi spominje da onaj ko javno ispoljava svoj fisk (grijeh) ili bidat, dozvoljeno je ogovarati ga samo o onome što javno čini, a ne i o onome što ne ispoljava (od grijeha).“[10]

U knjizi „Menarul-kari“ se spominje sljedeće:
„Dozvoljeno je ogovarati onoga ko javno čini grijehe, zato što je Poslanik to opisao kao javno griješenje, a to znači zanemarivanje Allahovih zabrana i hvalisanje griješenjem pred svijetom; a onoga čije je ovakvo stanje treba javno upozoravati i ogovarati ga, jer je isti sa sebe skinuo odjeću stida, te zbog toga više ne uživa svetost niti dostojanstvo sa islamskog gledišta.“[11]

Prema tome, kada nekoga vidimo da određeni grijeh čini na javnim mjestima, poput ulice, TV-a, na društvenim mrežama i sl., zatim ga javno kritikujemo i upozoravamo, onda u tome nema nikakve smetnje, jer je to po šerijatu ispravan postupak, shodno onome što smo naveli od dokaza i govora učenjaka.

A to što neki zamjeraju i neodobravaju kada se javni griješnici kritikuju i ogovaraju, već staju u odbrani takvih, misleći da time postupaju po navedenim riječima selefa „vjerovatno on ima opravdanje koje ja ne znam“, to je potpuno neispravno jer smo već pojasnili da to pravilo ne važi za očite grijehe kada se javno čine, već za dvosmislene stvari koje se nađu pri čovjeku, a Allah najbolje zna.

Molim Uzvišenog Allaha da nas uputi na pravi put, i da nas učini od Njegovih iskrenih vjernika, i hvala Allahu Gospodaru svih Svijetova.

Napisao: Emir Krčo

Bilješke:

[1] Šu'abul-iman (7989).
[2] Šu'abul-iman (7991).
[3] El-Hudžurat, 12.
[4] Tefsir Ibn Kesir (7/377).
[5] El-Hudžurat, 6.
[6] Tefsir Ibn Kesir (7/370).
[7] En-Nur, 12.
[8] Muslim (49), Ebu Davud (4340).
[9] Buhari (6069), Muslim (2990).
[10] Fethul-Bari (10/487).
[11] Menarul-kari šerh muhtesar sahihil-buhari (5/252).