Kriza identiteta i nevjernički praznici

Savremena islamska društva žive pravu krizu identiteta, između Istoka i Zapada, između pripadnosti islamu i pripadnosti drugim pravcima i idejama prisutnim na intelektualnoj, kulturnoj i političkoj sceni. Nećemo pretjerati ako kažemo da se ta kriza kreće između islamskog identiteta i potpune bezidentitetnosti. Naime, obrazovana omladina koja ima sposobnost da razlikuje islamski metod od drugih i da ga svjesno izabere, čini manjinu u odnosu na široke slojeve mladih koji su izgubili kompas rasuđivanja i zapali u stanje vjerske, intelektualne i kulturne bezidentitetnosti.

Pitanje identiteta i vezanosti za vjersko i kulturno naslijeđe uvijek je bilo presudno u usponu naroda kroz historiju. Islamski ummet, posebno, bio je u napretku, procvatu i uzdizanju sve dok je čuvao svoj vjerski identitet i naslijeđe, uz razumnu fleksibilnost u praćenju duha vremena i tehnološkog napretka. Historija jasno svjedoči da je proces muslimanskog nazadovanja započeo tek onda kada je ummet krenuo putem šerijatskih, kulturnih, i tradicionalnih ustupaka. To je sasvim prirodno: snažni narodi ostaju uzor drugima u svojim običajima, tradicijama i civilizacijskim dostignućima, dok slabi narodi – koji nemaju historijski kontinuitet, vjersko i civilizacijsko uporište, ili su ga se svjesno ili prisilno odrekli – ostaju sljedbenici jačih, imitirajući ih i poistovjećujući se s njima. To je današnja stvarnost većine muslimana.

Vojni kolonijalizam pokazao se neuspješnim u islamskim zemljama; štaviše, neprijatelji su shvatili da on često daje suprotne rezultate jer budi duh otpora i oživljava osjećaj vjere, šerijata i historijskog kontinuiteta kod naroda – a to oni ne žele. Zato su intelektualna kolonizacija, uništavanje vjerskog identiteta, raspirivanje plemenskih i nacionalnih strasti, te promocija liberalnih, sekularnih i bezbožnih ideja, danas među najopasnijim metodama rata protiv islamskih društava. Nažalost, ova strategija se pokazala uspješnom u mnogim muslimanskim zemljama koje od islama nisu zadržale ništa osim imena, dok su im običaji, način života i vrijednosti potpuno postali zapadnjački.

Savremeni zapadni projekti udružili su se u nastojanju da razore identitet islamskog ummeta, promovišući nejasne i varljive koncepte. Ideološki pravci nastoje potisnuti vjeru iz kulturnog, intelektualnog i civilizacijskog sukoba, te uzdići razum kao jedino mjerilo, iako se zdrav razum  i objava Stvoritelja ne sukobljavaju niti proturječe.

Međutim, u stvarnosti, to nije vladavina razuma, nego nametanje zapadnih ljudskih zakona i principa koji upravljaju sudbinama ljudi, njihovim običajima, tradicijama i vjerom. Kada se islam potisne na marginu života, sve postaje relativno – prihvatljivo ili odbacivo – a islamski običaji i tradicija proglašavaju se nazadnom zaostavštinom  prošlosti koje se treba što prije otarasiti.

Upravo to se desilo u velikim islamskim državama. Znakovi slabljenja i nestajanja identiteta kod muslimana, posebno omladine, postali su očigledni svima. Primjer toga je rašireno nošenje likova nevjernika na odjeći ili automobilima. To je jasan znak bezidentitetnosti koja vlada umovima mladih. Isto tako, dominacija stranih slova i natpisa na izlozima, nazivima firmi, odjeći djece i odraslih, te slavljenje kršćanskih i jevrejskih praznika i učestvovanje u njihovim proslavama, pa čak i u njihovim zabludama – sve je to posljedica slabljenja islamske pripadnosti i nestanka uzora u životima mladih, što je stvorilo prazninu koju je moralo popuniti bilo šta.

Islamski ummet je u prošlosti doživio razdoblja u kojima su evropski vladari ispisivali riječi tevhida na svojim prijestoljima, oponašajući muslimanske halife i vladare. Pogledi svijeta bili su usmjereni ka muslimanskoj civilizaciji, njenom načinu upravljanja, razmišljanja, ponašanja i naučnoj metodologiji, u vremenima kada je Evropa živjela svoje mračno doba. Međutim, nakaradna kulturna i intelektualna ovisnost o Zapadu, poznata kao “kompleks stranca”, duboko se ukorijenila među muslimanima u savremenom dobu, popunjavajući prazninu nastalu slabljenjem islamskog identiteta i služeći realizaciji zapadnih agendi koje ummetu donose samo razdor i propast.

Razumni narodi s dubokim promišljanjem nastoje imati posebnost i prepoznatljiv civilizacijski identitet. Nema smisla da civilizacija jednog naroda bude puka kopija druge, u svim oblicima i pojavama. To je nemoguće i vjerski i razumski. Kaže Uzvišeni Allah:

 لِكُلٍّ جَعَلْنَا مِنْكُمْ شِرْعَةً وَمِنْهَاجًا
„Svima smo vam zakon i pravac propisali…“
[El-Maide, 48]

Nijedan narod u historiji nije se u potpunosti pretvorio i utopio u drugi, osim kroz velike vjerske promjene koje jedine mogu potpuno preoblikovati narode. Kada to pokušaju pojedinci, postaju izobličene ličnosti, kolebljivi i rastrgani – ni ovamo ni onamo – pa ih odbacuje njihovo društvo, a Zapad ih ne cijeni niti im pridaje ikakvu važnost.

Ljudske duše su po svojoj prirodi uvijek imaju potrebe za vjerom. Ona se naročito budi u trenucima krize i nevolje. Koliko god se pojedinci udaljili od vjere, njen trag ostaje kao slaba iskra u dubini savjesti, koja s vremena na vrijeme želi izbiti na površinu. Tako čovjek živi u unutrašnjem sukobu između ideja i ponašanja suprotnih vjeri, i potrebe duše za  Stvoriteljem i Njegovom milošću. Na kraju, cijelo društvo zapada u stanje kolebanja i nestabilnosti zbog slabljenja ili nestanka identiteta.

Treba naglasiti da je jevrejska i kršćanska psiha – bilo zapadna ili istočna – sklona zahtijevati potpunu pokornost u vjeri, metodi i načinu života. To danas jasno vidimo u nasilnom nametanju zapadnog načina života muslimanskim zemljama, kao što se desilo u Iraku i Afganistanu, ili kroz ubacivanje plaćenih “pisaca”, “intelektualaca”, “političara” i “istraživača” radi mijenjanja kulturne strukture islamskog društva. A Uzvišeni kaže:

 وَلَنْ تَرْضَى عَنْكَ الْيَهُودُ وَلَا النَّصَارَى حَتَّى تَتَّبِعَ مِلَّتَهُمْ
„Jevreji i kršćani neće biti zadovoljni tobom sve dok ne budeš slijedio njihovu vjeru.“

To je trajni Allahov sunnet (odredba) koji se ne mijenja prolaskom vremena.

Historija ne pamti narod koji se Zapadu suprotstavio kao islamski ummet, jer žar imana u srcima muslimana ne mogu ugasiti vjetrovi potčinjavanja, pokrštavanja i judaizacije. Ummet može zadrijemati, ali ne i zaspati, može se razboljeti ali ne i umrijeti; brzo se vraća svojoj svijesti zbog snage akide i dubine identiteta. Dok će izdajnici i kolebljivci ostati zaboravljeni ili zapamćeni samo kao mrlja u historiji.

Na kraju, učestvovanje u praznicima mušrika, njihovo slavljenje i čestitanje, među najopasnijim su stvarima koje razaraju islamski identitet, jer to vodi spoljašnjem oponašanju, a potom i unutrašnjem prihvatanju njihove zabludjele vjere.

Autor: Menhedž