Ovaj plemeniti ajet1 predstavlja jedno veličanstveno pravilo koje ima velikog uticaja u životu čovjeka muslimana, onda kada se njime vodi, i on (ajet) predstavlja čvrstu vezu sa jednim od osnovnih ruknova imana, a to je: iman (vjerovanje) u el-kada’ vel-kader.
Ovaj ajet je došao u kontekstu naredbe džihada na Allahovom putu, a slično tome je došlo u suri En-Nisa, u kontekstu zadržavanja supruge pored preziranja ostajanja s njom, ali je zadrži zbog koristi djece, rekao je Uzvišeni: „A ako prema njima ne osjetite želju, pa moguće je da ne volite nešto u čemu je Allah veliko dobro dao“.2
Ajet ukazuje na to se čovjeku nekad događa nešto od bolnih određenja, koja njegova duša ne voli; a možda se zbog toga i prestravi, ili ga zadesi tuga, i pomisli da mu je ovo određenje upravo nokaut za njegova životna iščekivanja, i kad ta odredba postane još veći hajr po čovjeka a da nije bio ni svjestan toga.
I suprotno je također tačno. Koliko je samo ljudi nastojalo da nešto učini a čija je vanjština izgledala da je to dobro, i oni su sve moguće činili i ono najdragocjenije uložili samo kako bi postigli dotičnu stvar, a kad na kraju ta stvar se pokaže skroz suprotno onom što su oni očekivali!
Kada bi mi pregledali kur'anska kazivanja, i prelistali listove historije, ili pogledali u stvarnost, od toga bi našli mnoštvo pouka i činjenica, a možda bi mogli da navedemo neke od njih, nadajući se da to bude utjeha ožalošćenom i pouka zabrinutom.
Kazivanje o Musaovoj majci i tome kako ga je pustila niz rijeku
Kada čitaš ovo kazivanje i duboko razmišljaš o njemu, nalaziš da za majku Musaa nema ništa strašnije i odbojnije od toga da njeno dijete padne u ruke faraonske porodice, i pored toga javno su se ukazale lijepe posljedice po Musaa, alejhis-selam, i pozitivni tragovi u dolazećim danima. I ovo je upravo ono o čemu govori kraj ovog pravila: „Allah zna,a vi ne znate.“3
Kazivanje o Jusufu, alejhis-selam
Vidiš kako se ovaj ajet u potpunosti poklapa sa onim što se dogodilo njemu i njegovom ocu, Ja'kubu, alejhimas-selam.
I od kazivanja iz sunneta
Jeste ono što se prenosi od Ummu Selema, radijallahu anha, da je čula Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: “Nema nijednog roba kojeg zadesi neka nesreća pa izgovori: ‘Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun. Allahumme udžurni fi musibeti ve ehlif li hajren minha! – Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo. Nagradi me, Allahu, za moju nesreću i daj mi bolje od nje!’, a da ga Allah neće nagraditi za njegovu nesreću i namiriti mu bolje od onog što je izgubio.” Ummu Selema, radijallahu anha, na kraju kaže: “Nakon što je umro Ebu Selema, izgovorila sam ono što mi je naredio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa mi je Allah, u zamjenu, podario boljeg od njega – dao mi je Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.”4
I ovakvo svaka vjernica mora postupiti, da ne sužava sreću, ili ograničava je samo u jednom životnom aspektu. Jeste, neočekivana tuga je stvar od koje nisu pošteđeni čak ni najodabraniji Allahovi robovi, a to su vjerovjesnici i poslanici! Dok, ono što ne treba činiti je upravo ograničavanje života za određenu situaciju, ili vezivanje sreće za određenu osobu, ma koji god stepen ona imala u srcu.
Gospodaru naš, učini da naša srca budu zadovoljna Tobom, i usmjeri nas ka onome što Ti voliš i čime si zadovoljan.
Autor: Šejh dr. Omer El-Mukbil
Izvor: Medžalisut-tezkir (28. str)
Prevod: Menhedž
1 El-Bekara, 216.
2 En-Nisa, 19.
3 El-Bekara, 216.
4 Muslim (918).
