Onaj ko zaboravi namaz ili ga prespava, obavezan ga je klanjati kad se sjeti ili kad se probudi. U tefsiru kur’anskog ajeta se kaže:
”I namaz obavljaj, da bih ti uvijek na umu bio.” (Ta-ha, 14) tj. klanjaj prilikom sjećanja na Mene.
Potvrda ovome su riječi koje su zabilježene u dva najispravnija ”Sahiha” od Enesa, radijallahu anhu, koji kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Ko prespava namaz ili ga zaboravi, otkup za njega je da ga klanja kada ga se sjeti. Nema drugog otkupa za namaz.” (Buhari, 597 i Muslim, 684)
Također se prenosi od Ebu-Katade da je rekao: ”Spomenuli su Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, slučaj kada su prespavali namaz, pa je rekao: Ne smatra se nemarom ono što se u snu propusti. Nemar je u stanju budnosti. Ako neko od vas zaboravi klanjati namaz ili ga prespava, neka ga klanja kada se sjeti.” (Hadis je sahih. Et-Tirmizi, 177 i Ibn Madže, 698)
A od Enesa, Ibn Malika se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Ko zaboravi namaz, neka klanja kada se sjeti.” (Buhari, 597 i Muslim, 684)
Međutim, ko svjesno izostavi namaz, po mišljenju većine učenjaka, dužan je naklanjati ga, iako grijeh ostaje, jer namaz nije obavljen u njegovom vremenu. Propušteni namaz treba odmah naklanjati. Prvo klanja propušteni namaz, pa tek onda redovni namaz u čijem vaktu se čovjek nalazi.
Kada je riječ o naklanjavanju namaza onda treba skrenuti pažnju na jedno pogrešno i veoma rašireno shvatanje o ovom pitanju. Radi se o uvjerenju velikog broja muslimana, da je moguće naklanjati namaze koji su godinama bez razloga propuštani naklanjavajući pet dnevnih namaza u posebnim prigodama kao što je ramazan, 27. noć i sl.
Namaz se ne smije ostaviti ili odgoditi osim u šerijatski određenim prilikama kao što smo već spomenuli kada smo govorili o propisima hajza, nifasa, putovanja itd.
Postoje dvije vrste Allahovih naredbi:
1. Vremenski neograničene općenite naredbe koje se mogu obavljati u bilo kojem vremenu;
2. Naredbe koje su ograničene vremenom koje se obavljaju u samo za njih propisanom vremenu, a one se dijele na dvije podvrste:
- naredba čije vrijeme određeno za njeno obavljanje traje samo onoliko koliko traje izvršenje te naredbe, kao što je post mjeseca Ramazana.
- naredba čije vrijeme traje duže od vremena potrebnog za njeno obavljanje, kao što je namaz. Određeno vrijeme za obavljanje ovakvog vadžiba je šart (uslov) da bi njihovo obavljanje bilo ispravno i prihvatljivo. Tako se džuma ne može obaviti subotom jer to nije za nju određeno vrijeme, niti se hadždž može obaviti osim u mjesecima hadždža, niti se stajanje na Arefatu može obaviti u nekom drugom danu, osim 9-tog zul-hidždžeta. Isto tako i pet dnevnih namaza ne mogu se obaviti osim u određenom vremenu za njih, izuzimajući onoga ko namaz slučajno prespava ili ga zaboravi klanjati, te će ga klanjati odmah nakon što se sjeti ili probudi. Međutim, onaj ko namaz ne klanja u njegovom vremenu, namjerno ga izostavljajući, ne može ga naklanjati nakon isteka namaskog vremena, zbog toga što je klanjanje namaza u njegovom određenom vremenu ispred svih ostalih šartova namaza. Tako, onaj ko ne može ispuniti neki od preostalih šartova u namaskom vremenu, npr., okretanje prema kibli, propisno odijevanje, čistoća itd., neće zbog toga odgađati namaz kako bi ispunio te šartove, nego će obaviti namaz onako kako može, vodeći računa da ga obavi u njegovom vremenu, bez obzira što nije ispunio ostale šartove. Dokaz za navedeno su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:
”Ko ostavi ikindiju, propala su mu djela.” (Buhari, 553)
”Koga prođe ikindija, pa kao da je uništio svoj imetak i porodicu.” (Buhari, 552 i Muslim, 626)
Da mu je ispravan namaz nakon njegovog vremena, tj. ikindija u noći (akšamsko vrijeme) ne bi se poredilo sa gubitkom imetka i porodice i ne bi mu propala djela. Isto tako Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ”Ko klanja jedan rekat ikindije prije nego što sunce zađe, stigao je klanjati ikindiju, a ko klanja jedan rekat sabaha prije nego što sunce izađe, stigao je klanjati sabah.” (Buhari, 556 i Muslim, 608)
Da je ispravan namaz onoga ko ga namjerno izostavi, a zatim ga klanja izvan njegova vremena, tj. ikindiju u noći, a sabah u danu, onda ovi hadisi ne bi imali nikakva značenja.” (Ibnul-Kajjim, Es-salatu ve hukmu tarikiha, str. 93-97)
Ovdje treba imati na umu olakšice koje su došle u hadisima u vezi s klanjanjem podne u ikindijsko vrijeme i akšama u jacijskom vremenu, što je spomenuto u poglavlju o spajanju namaza.
Iz knjige Namaz u islamu
Autori: Elvedin Borozan (Ebu-Isa) i Balkan Ummu-Isa
Obrada: Menhedž
