Naslovnica Hadis Komentar hadisa Neće ući u Džennet onaj u čijem srcu bude koliko trunčica oholosti

Neće ući u Džennet onaj u čijem srcu bude koliko trunčica oholosti

961
oholost, suha zemlja, pustinja

Dragulji iz Poslanikove upute

Prenosi se od Abdullaha ibn Mes’uda, Allah bio njime zadovoljan, da je rekao: “Rekao je Allahov Poslanik alejhi selam: ‘Neće ući u Džennet onaj u čijem srcu bude bilo koliko trunčica oholosti.’ Neki je čovek tada rekao: ‘Čovjek zaista voli da mu odjeća i obuća budu lijepa?’, na to je rekao Allahov Poslanik alejhi selam: ‘Allah je lijep i voli ljepotu. Oholost je odbacivanje istine i preziranje (ponižavanje) ljudi.’” (hadis prenosi Muslim)

Zaista nas je Allah obavijestio da je vatra boravište oholih, a u ovom hadisu kaže Poslanik alejhi selam da neće ući u Džennet onaj u čijem srcu bude koloko trunčica oholosti. Ovo upućuje na to da je oholost uzrok za ulazak u Vatru a prepreka za ulazak u Džennet.

Ovim tumačenjem oholosti koju je spomenuo Poslanik alejhi selam postaje jasno značenje oholosti i da oholosti ima dvije vrste:

Prva vrsta: oholost u pogledu istine. To je odbijanje i neprihvatanje istine (pod istinom misli se na islam i iman). Svako ko odbije istinu biva od onih koji se ohole nad istinom i to onoliko koliko odbije od istine, a znamo da je robovima u obavezi da se pokore istini sa kojom je Allah poslao svoje Poslanike i objavio svoje knjige.

Oholnici koji neće da slijede poslanike u potpunosti su nevjernici koji će vječno ostati u vatri zbog toga što im je došla istina na rukama poslanika potpomognuta ajetima i dokazima, ali je njihova oholost koja se našla u njihovim srcima postala preprekom da ne prihvate istinu pa su je odbacili.

Rekao je Allah: “Zaista oni koji o Allahovim ajetima i znakovima raspravljaju, iako im nikakav dokaz nije došao, u srcima svojim imaju samo oholost koja ih neće dovesti do željenog cilja, pa ti moli od Allaha zaštitu. On je, uistinu, Svečujući i Svevidjeći.” (Sura Gafir, 56)

Što se tiče onih koji se ohole na slijeđenju nečega od istine od onoga što se suprostavlja njihovim mišljenjima i strastima – iako time ne postaju nevjernici – imaju pri sebi oholost koja je uzrokom za njihovu kaznu u skladu veličine njihove oholosti i onoga što je uticalo na njih da se suzdže od prihvatanja istine koja im je postala jasna nakon dolaska Šerijata.

Učenjaci su složni na tome da onome kome postane jasan neki sunnet (praksa) Poslanika alejhi selam nije dozvoljeno da odbaci taj sunnet zbog nečijeg drugog govora ko god bio taj drugi.

Obaveza je na onoga koji traži znanje da čvrsto odluči da će davati prednost Allahovom i Poslanikovom govoru nad bilo kojim drugim govorom, i da će mu temelj na koji će se vraćati i osnova na koju će graditi svoje stavove biti Poslanikova Uputa, i da će pored toga ulagati krajnji napor u upoznavanju značenja Poslanikove upute i njenom slijeđenju vanjski i unutarnje.

Ako mu Allah u ovome da uspjeh zaista mu je dao veliko dobro, ako pogreši u nečemu biće mu oprošteno jer je njegov glavni cilj slijeđenje Šerijata. Greška biva opravdana onda kada uloži sve što može u iznalaženju dokaza i rješenja za dolazak do istine. Ovakvim postupkom postaje od onih koji su se pokorili istini.

Druga vrsta: oholost u pogledu stvorenja, a to je njihovo preziranje i omalovažavanje. Ovo se dešava zbog samodopadljivosti i uzdizanja iznad drugih ljudi. Samodopadljivost dovodi do oholjenja nad stvorenjima, njihovog ponižavanja, izrugivanja sa njima i umanjivanja njihovih vrijednosi bilo govorom ili djelom.

Rekao je Allahov Poslanik alejhi selam: Dovoljno je zla čovjeku to što će ponižavati svoga brata muslimana.”

Na kraju hadisa stoji da je neki čovjek rekao: “Zaista čovjek voli da mu odjeća i obuća bude lijepa”, uplašivši se da i to ne spada u oholost za koju je došla prijetnja. Poslanik alejhi selam mu je objasnio da to nije od oholosti pod uslovom da osoba bude pokorna istini i da je to od ljepote koju Allah voli.

Allah je lijep u svom biću, lijepa su Njegova imena, svojstva i Njegova djela. Allah voli kako vanjsku tako i unutarnju ljepotu.

U vanjsku ljepotu spada: čistoća tijela, obuće, mjesta stanovanja i slično tome.
U unutarnju ljepotu spada: uljepšavanje sa najljepšim i najuzvišenijim ponašanjem.

Poslanik je molio Allaha: “Allahu moj, uputi me na najljepša djela i ponašanja na koja ne upućuje niko osim Tebe i odstrani od mene ružna djela i ponašanja koja ne može otkloniti od mene niko osim Tebe.”

A Allah najbolje zna.

Iz knjige: Behdžetu kulibil ebrar
Autor: AbdurRahamn ibn Nasir EsSa’dij
Priprema: Menhedž