Uzvišeni je rekao svom Vjerovjesniku, alejhissalatu vesselam: jer ti si, zaista, najljepše ćudi.1 Znači, veličanstvenog edeba.2
Taj njegov edeb je bio Kur'an kojim ga je odgojio Allah, a to je islam i propisi islama. Ovo značenje se bilježi od Ibn Abbasa, kada govorio o Allahovim riječima: jer ti si, zaista, najljepše ćudi.3 Znači, u veličanstvenoj vjeri, islamu.
Bilježi se od Enesa da je rekao: “Poslanik, alejhissalatu vesselam, je imao najljepše ponašanje i moral.” (Buhari, 6203; Muslim, 2150)
Abdullah b. Mubarek je, o lijepom ahlaku, rekao: “To je raspoložno lice, činjenje dobra i ustezanje od vrijeđanja.”
Još je rekao: “Lijep ahlak je da podnosiš ono što te zadesi od ljudi.”
Brate muslimane, evo nekih od edeba kojima je bio okićen Poslanik, alejhissalatu vesselam:
Bio je oborenog pogleda i nije pogledom istraživao stvari. Najčešće je njegov pogled bio trenutan i ovlaš, nije zurio kada bi gledao i njegov pogled u zemlju je bio mnogo češće i duže nego pogled u nebo.
Kada bi hodao sa svojim ashabima, puštao bi ih ispred sebe i nije prednjačio, a koga bi sreo, prvi bi mu nazivao selam.
Bio je najblaži, najdarežljiviji i najosjećajniji čovjek.
Bavio se i kućnim aktivnostima, pa je sam krpio svoju odjeću i obuću.
Nikada nikoga nije udario rukom, osim u borbi na Allahovom putu.
Kada bi govorio, govorio je sažeto. Govor mu je bio jezgrovit, nije bilo ni viška ni manjka, nego onoliko koliko je potrebno, bez dodavanja ili oduzimanja i to je pokazatelj mudrosti. Govorio je: “Pokazatelj lijepog vjerovanja čovjeka je da ostavi ono što ga se ne tiče.” Rekao je: “Ko vjeruje u Allaha i Onaj svijet, neka kazuje dobro ili neka šuti.” Počinjao je i završavao svoj govor precizno, kako bi ga razumio i čuo onaj kome se obraćao.
Nije govorio bez potrebe i mnogo je šutio.
Bio je stidniji od djevice prve bračne noći.
Na trbuh je vezivao kamen kako bi „prevario“ glad.
Bio je zabrinut i u stalnom razmišljanju.
Blagog ahlaka, ni nemaran ni preblag, veličao je svaku blagodat ma kako malehna bila i ništa nije kudio od blagodati, niti pretjerano hvalio.
Dunjaluk ga nije mogao rasrditi sa svim što je na njemu. Ako bi se radilo o istini i pravdi, ništa ga nije moglo odvratiti od toga da stane u zaštitu i pomoć, a nikada se nije srdio radi sebe lično.
Kada bi se rasrdio, okrenuo bi se i mahao bi rukom, a kada bi se nečemu obradovao, obarao je pogled. Većina njegova smijeha je bio osmijeh.
Kada bi govorio, ponavljao je po tri puta, a kada bi nazivao selam, nazivao bi tri puta. Kada bi tražio dozvolu, tražio je po tri puta, a to kako bi ga drugi razumjeli i shvatili šta govori, shodno obavezi da dostavi i sprovede svoju zadaću.
Nije mahanisao hrani koja bi mu bila poslužena, nego, ako bi mu se sviđala, jeo je, a ako nije, ne bi jeo.
Nikada nije prokleo ni ženu ni slugu.
O njemu u Tevratu stoji: “On je Muhammed, Allahov poslanik, Moj odabrani rob, nije grub, niti osoran, ne viče po pijacama niti uzvraća na hrđavo istim, nego prašta.”
Sa ashabima je vodio razgovore, pa kada bi spomenuli dunjaluk, pričao je s njima o dunjaluku, a kada bi spomenuli Ahiret, pričao je o Ahiretu s njima. Kada bi govorili o hrani ili piću, pričao je s njima o tome.
Ovo su opći adabi koji bi se mogli primijeniti u praksi to je krajnje što se želi od muslimana.4
Allahu, tražimo od Tebe i molimo Te da nas podržiš u slijeđenju Vjerovjesnikovih, alejhissalatu vesselam, adaba, njegovih svojstava i morala. Ti sve čuješ, blizu si i udovoljavaš dovama. Neka je hvala Allahu, Gospodaru svjetova i neka je salavat i selam na prvaka prijašnjih i potonjih, Muhammeda, njegovu porodicu i sve ashabe.
Iz knjige “Enciklopedija islamskog ponašanja”
Autor: Ejmen Ahmed Muzejjen
Bilješke:
1 El-Kalem, 4.
2 3 Taberi u svom tefsiru, 12/28/13.
3 El-Kalem, 4.
4 Ahlakunnebijji ve adabuhu, Ebu Šejh; Eššemailul-muhammedijjetu, Tirmizi; Hazel-habibu ja muhibbu, Ebu Bekr Džezairi.
