Naslovna Edeb O pravilima lijepog ponašanja prilikom sjedenja u društvu

O pravilima lijepog ponašanja prilikom sjedenja u društvu

265
islamsko druzenje

Cjelokupni život muslimana do u najsitnije detalje, čak i u načinu sjedenja i ponašanja u društvu sa svojom braćom, reguliran je preciznim kodeksom islamskog ponašanja. Zato se musliman, prilikom sjedenja u društvu svojih prijatelja, pridržava sljedećih pravila lijepog ponašanja:

1. Kada hoće da sjedne i da se priključi u društvo, prvo prisutnima nazove selam i tek potom sjedne na prvo po redu slobodno mjesto. Pri tome, nikoga neće dizati sa njegova mjesta kako bi on na njegovo mjesto sjeo, niti će, bez prethodne dozvole, sjedati između druge dvojice, jer je Allahov Poslanik alejhisselam rekao: “Neka niko od vas ne diže bilo koga da bi sjeo na njegovo mjesto, nego se razmaknite i napravite mu mjesto!” (Muttefekun alejhi)

O Ibn Omeru se pripovijeda da nikada, kada bi došao u društvo i neko mu ustao da sjedne na njegovo mjesto, nije htio sjesti na to mjesto. Od Džabira b. Semure, r.a., se pripovijeda da je rekao: “Kada bi dolazili u društvo u kome je bio Allahov Poslanik alejhisselam, sjedali bi na prvo po redu slobodno mjesto.”[1]

Jednom drugom prilikom, Allahov Poslanik alejhisselam je rekao: “Nikome (prilikom sjedanja) nije dozvoljeno razdvojiti drugu dvojicu, osim sa njihovom dozvolom.”[2]

2. Ako neko iz okupljenog društva ustane i izađe, pa se ponovo vrati, na svoje mjesto ima veće pravo od onoga ko je tek došao, jer je Allahov Poslanik rekao: “Ako u društvu neko od vas ustane, pa se u njega ponovo vrati, zadržava pravo na svoje mjesto.” (Muslim)

3. Ne sjedati u sredinu kružoka (halke), jer je Ebu Huzejfe, r.a., rekao: “Allahov Poslanik alejhisselam je prokleo onoga ko sjedne u sredinu kružoka.”[3]

4. Kada sjedne, voditi računa o sljedećem: sjediti pristojno, smireno i dostojanstveno, ne prepletati prste svojih ruku, ne igrati se bradom ili prstenom, ne čačkati zube, ne čačkati prstom nos, ne pljuvati, što manje ispuhivati nos, suzdržavati se, koliko god može, od kihanja i zijevanja, biti miran i što manje se u mjestu pomicati; voditi računa da mu riječi budu jasne, koncizne i odmjerene, ne govoriti puno, a ako već govori, govoriti samo ono što je pravo i istina, izbjegavati šalu i prepirku, ne govoriti sa divljenjem o svojoj čeljadi, djeci i ukućanima, svome zanatu ili poslovima, ne hvaliti se svojim djelima, bila ona fizičkog ili literarnog karaktera, proza ili poezija; kada drugi govori pažljivo ga slušati, ali i ne treba pregoniti sa divljenjem prema onome ko govori i dok govori, drugoga ne prekidati u govoru ili tražiti da mu nešto ponovi, jer to smeta onome ko govori.

Musliman koji se pridržava navedenog, pridržava se iz još najmanje dva razloga:

  • prvo, što svojim postupcima i držanjem ne uznemirava svoju braću, jer je uznemiravanje muslimana po slovu hadisa zabranjeno: “Musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku mirni drugi muslimani.”
  • drugo, što na taj način zadobija naklonost i prijateljstvo svoje braće, a Zakonodavac je zapovjedio da se muslimani među sobom vole i paze.

5. Ukoliko se želi pridružiti skupu na otvorenom prostoru, dužan je voditi računa o sljedećem:

  1. Oboriti pogled i ne dizati glavu kako mu pogled ne bi zapeo za vjernice koje prolaze putem, ili stoje na vratima, terasama, balkonima i prozorima svojih kuća, ili kako ne bi nekoga zavidno ili podrugljivo pogledao.
  2. Voditi računa da nikome ne smeta, da nikoga svojim jezikom ne vrijeđa, ne psuje, ne grdi i ne prekorava, da svojom rukom koga ne udari, ili ne ošamari, ili da šta tuđe, što nije njegovo, ne uzme, ili da svojim prisustvom ne zakrčuje put i smeta prolaznicima.
  3. Voditi računa da svakome, ko mu od prolaznika nazove selam, odgovori, jer je odgovoriti na selam obaveza, kao što stoji u riječima Uzvišenog: „Kada pozdravom pozdravljeni budete, ljepšim od njega otpozdravite, ili ga uzvratite!“ (En-Nisa’, 86)
  4. Voditi računa da je dužan od drugih tražiti da se čini dobro, ukoliko primijeti da se u njegovu prisustvu i na njegove oči, ono izostavlja ili zanemaruje, jer je tražiti od drugih da se čini dobro stroga obaveza (farz) svakog muslimana. Tako npr., ako se prouči ezan i njime prisutni pozovu na namaz, a oni se, zauzeti razgovorom u društvu ne odazovu, dužan ih je pozvati da prekinu sa razgovorom i da odu klanjati. Ovo zato što je namaz kao obaveza i dobro djelo izostavljen, pa je dužan pozvati da se on obavi. Isto tako, ako bi pored njega naišao gladan i go siromah, on ga je, ako je u stanju, dužan nahraniti i obući, a ako nije, dužan je od drugih zatražiti da ga nahrane i obuku, jer je nahraniti gladna i obući gola dobro djelo, koje, ako se vidi da se ne čini, treba narediti.
  5. Spriječiti svako nevaljalo djelo koje se pred njim čini, jer je sprečavanje onoga što ne valja obaveza svakog muslimana, isto kao i tražiti od drugih da čine dobra djela, budući da je Allahov Poslanik alejhisselam rekao: “Ko od vas vidi kakvo nevaljalo djelo, neka ga promijeni (tj. spriječi)!” (Muslim) Tako npr., ako vidi da je pred njim neko nekoga napao pa ga udara ili mu šta otima, dužan je to, u granicama svojih mogućnosti, spriječiti i dići glas protiv nepravde i nasilja.
  6. Ako ga neko, ko ne zna za nečiju kuću, put ili čovjeka, zamoli da mu ih pokaže, dužan je pokazati mu kuću, uputiti ga na put kojim se ide i upoznati ga sa osobom koju traži, jer je to dužnost svakoga ko se zatekne u društvu na otvorenu prostoru, svejedno, bilo to ispred kuće, dućana, kafane, na javnom trgu, u parku i sl., budući da je Allahov Poslanik alejhisselam rekao: “Čuvajte se sjedenja na putu!” Upitan: “Ali, mi moramo na njima sjediti, jer se na njima okupljamo i razgovaramo?”, Allahov Poslanik alejhisselam je rekao: “Ako već toliko insistirate na okupljanju na putevima, onda prema putu ispunite obavezu!” Upitan: “A šta je obaveza prema putu?”– odgovorio je: “Oboriti pogled, ne smetati, odgovoriti na selam, tražiti od drugih da čine dobro i sprečavati ono što ne valja.”(Muttefekun alejhi) U nekim drugim verzijama ovog hadisa stoji i dodatak: “i uputiti onoga ko se izgubio.”

U pravila lijepog odnosa prema društvu sa kojim se sjedi na otvorenom, spada i to da se, prilikom ustajanja i napuštanja, zamoli Allah za oprost eventualno počinjenih grijeha, jer je i Allahov Poslanik kada bi htio ustati i rastaviti se sa društvom, imao običaj reći:

Subhanekellahumme ve bihamdike, ešhedu en la ilahe illa ente, estagfiruke ve etubu ilejke! “Neka si slavljen i hvaljen Bože! Svjedočim da nema boga osim Tebe. Kajem Ti se i molim Te za oprost grijeha!” Upitan u vezi ovih riječi, Poslanik je rekao: “One su keffaret (otkup) za ono što se u društvu pogriješi.”[4]

Iz knjige “Put pravog muslimana”
Autor: Ebu Bekr Džabir el-Džezairi 

Bilješke:

[1] Hadis bilježe Ebu Davud i Tirmizi. Tirmizi ga ocjenjuje kao hasen.
[2] Hadis bilježe Ebu Davud i Tirmizi. Tirmizi ga ocjenjuje kao hasen.
[3] Hadis sa hasen senedom bilježi Ebu Davud.
[4] Hadis bilježi Tirmizi i ocjenjuje ga kao sahih.